Savo Škobić:
HTIO
SAM SINOĆ
(pjesme)
TECI VODO!
Daj, teci
vodo ukleta,
snovima
mojim začeta!
Nek ruka
moja ne stane
dok nova
pjesma ne svane.
Dok čemer
ukus ne stvori,
dok krv se u
srcu ne skori.
Dok nova
nada ne plane,
ili dok
stare ne nestane.
Teci vodo
teci
ili nemoj
teći!
ZABORAV
Već sa
ljubomornim jutrom,
i sa maglom
u brezinoj kosi,
prokislim
uspomenema
i ne
dosanjanim snima,
bivam
stariji za jedan zaborav.
Uvijek se
ponešto otkine
i sklizne
kroz procjep nepovrata.
Neki dobar
vic, neki tužan pogled,
nešto što
nas je nekada činilo srećnim
ili što je
punilo grudi tugom.
I tu su
htijenja skoro beskorisna,
uzaludni su
pokušaji da se nešto očuva
svježim i
istovjetnim, nekoliko godina.
Vremenom sve
gubi svoj oblik
i postaje
osnovna supstanca zaborava.
Novi
Travnik, 1970.
REKVIJEM
NAŠOJ TOPOLI
Prva si,
sjećam se, gorda i uvijek budna
pružala
svoje radosne ruke
svakom novom
danu.
Jedino te je
kiša znala rastužiti.
Ljudi su se
oko tebe okupljali
kada god su
morali neku mudru odluku donijeti.
Ti si im
iako nijema služila kao savjetodavac
Jedino te je
vjetar tjerao u plač.
Zimi si nas
uvijek skrivala u svoju toplu zavjetrinu.
Nas, od
herojstva promrzle prve đečake Prvomajske.
Onda bi nas
s proljeća obradovala svojom visinom.
Svi smo ti
se divili, a najviše mi,
koji smo tek
prestajali biti đečaci
Tobom smo se
kleli našim prvim ljubavima,
a ti si,
uvijek mudro, čuvala naše tajne.
Tada su
došli na glupu ideju, oni manje romantičniji od nas,
oni za koje
je drvo samo drvo.
U početku
smo bili ogorčeni, mi prvi đečaci Prvomajske.
Sa smrću te
naše topole, gasnulaje pregršt lijepih snova, sjetnih uspomena.
Onda smo
shvatili da će ove zime ta naša topola grijati dom novih đečaka.
Onih đečaka
koji će se nekom drugom topolom kleti na ljubav.
Možda će i
plakati kada tu njihovu topolu budu sjekli.
Mi nismo
plakali.
Mi smo bili
tužni
i ponosni
što naša topola hrabro mre.
ODLAZIŠ
Još i sad
vidim
i vrbu i
rijeku i put i tebe.
Odlaskom
nudiš mi kraj.
Vrba ti maše
dugo granama zlatnih niti.
Rijeka ti
nudi sjaj večernji, da srce zebe.
Put te
uporno vodi u nepovrat, će te skriti.
I vrba maše,
i vrba maše,
i maše vrba,
a ti odlaziš.
I rijeka
nudi,
i rijeka
nudi,
i nudi
rijeka, a ti odlaziš.
I put vodi,
i put vodi,
i vodi put,
a ti odlaziš.
I vrba,
i rijeka,
i put,
i ja,
a ti
odlaziš.
SANjA
Volio sam
jedne zime jednu Sanju.
Dok su se
nijemi vrhovi planina
gordo
dizali, i pomalo tužno
dizali ka
nebeskom beskraju.
Ta je Sanja,
o kojoj pričam,
u stvari i
bila velika pričalica.
Dok su
nijema lica izvještačena i tupa
slušala
vječno njena blebetanja,
ja sam joj
rekao da laže.
I zamislite,
zaćutala je.
Ćutala je
ona, ćutao sam ja.
Gledali smo
se dugo nijemo i bezizražajno.
Nismo čekali
ništa a htjeli smo mnogo.
Da, i to se
može.
Ko zna
koliko bismo mi tako ćutali
da nije
došlo proljeće.
Imi smo se,
kao što to biva, u proljeće
zavoljeli.
SAMO JEDAN
TREN
Kad bih smio
da volim,
volio bih
tebe,
maker, samo
jedan tren.
Svi bi rekli
da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo saćuvanih .
Kad bih smio
da želim,
želio bih
tebe,
makar, samo
jedan tren.
Svi bi rekli
da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo sačuvanih.
Kada bih
smio da sanjam,
sanjao bih
tebe,
maker, samo
jedan tren.
Svi bi rekli
da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo sačuvanih.
Kada bih
smio,
u stanju bih
bio
voljeti
tebe,
makar, samo
jedan tren.
MOŽDA JE
BILO
Možda je
bilo, šta da kažem,
puno riječi,
puno nada,
i eto, sada,
ja se slažem
životom, da
mi ljubav vlada.
Možda je
bilo, ne znam reći,
nečeg čudnog
u tim snima,
o toj svojoj
novoj sreći,
pričam priče
nove svima
Možda je
bilo, što da lažem,
u toj vezi
lijepih dana,
da sad se
nadam životu blažem
ili da mi
mašta bude mana.
Možda je
bilo da dođe treći,
maštanja
moja on da kvari,
jer tvome
srcu on je preči,
a ja sam ti
samo prijatelj stari.
Možda je
bilo šta da kažem,
možda je
bilo ne znam reći,
možda je
bilo što da lažem,
možda je
bilo da dođe treći,,
možda je
bilo . . .
možda je
bilo . . .
ŽVAKAĆA
LjUBAV
Jednom
davno, prije mnogo zima,
sretoh
Marijanu, mjesečinom plovi.
Zavoljeh je
sjetno kao što se voli
đevojka
lijepa, kao što je ona.
Ali neku
narav imala je glupu,
jer sve dok
je ljubim ona gumu žvače,
ja je
ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
Al je ipak
voljeh, čudnije i jače,
pokraj
rijeke noću tamo kraj bazena
ja joj čitah
Lorku, a ona mi snena
reče da me
voli, i još toga mnogo
u zanosu
sreće, al znam da me laže,
jer sve dok
je ljubim ona gumu žvače,
ja je
ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
I dok kiša
pada i dok vjetrić piri,
ljudi žele
sunce srce da im grije,
ne misle da
stvari još i gorih ima,
nego što je
studen i košava zima,
ima bome,
ima, kada ljubav stane,
jer sve dok
je ljubim ona gumu žvače,
ja je
ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
I s
proljećem prvim kad se nova rađa,
žvakaća nam
ljubav zbog sve većih svađa,
raspade se
snena u tami bazena,
i danas se
nekad Marijane sjetim,
u snovima
opet zbunjuje me ona,
jer sve dok
je ljubim ona gumu žvače,
ja je ljubim
ljubim,
ona žvače,
žvače.
KO ĆE TI
SUTRA TE SUZE DA ČUVA
Jedne smo se
noći u tišini sreli,
mjesec ti je
meku milovao kosu,
u zagrljaju
nježnom čekali smo rosu,
rastati se
nikad nismo više htjeli.
A cijele
noći lahor nježno duva,
vrbino lišće
tiho s tobom plače,
ko će ti
sutra te suze da čuva,
i ko će te voljeti
od mene jače,
Rosa pade
tiho da nas ne probudi,
i umi nam
nježno uspavana lica,
iz sna nas
prenu cvrkut malih ptica,
i viđesmo
sretni jutro kako rudi.
A vjetar
poče još jače da duva,
vrbino liše
tiho s tobom plače,
ko će ti
sutra te suze da čuva
i ko će te
voljeti od mene jače.
MOJA LjUBAV
Nikada ti
više neću reći da te volim,
tako mi
Sunca.
I nikada
više za tebe neću loviti vjetar.
Ti u stvari
ne zaslužuješ ni sve te zore,
kad ih tako
pospano gledaš.
One,
pospanko moj mali, zaslužuju fanfare
te zore.
Ni večeri
nisu više tako lijepe,
ni večeri.
Nekada su
bile pune tvoga smijeha
i treptaja,
sad su
gluve, pune dugih ćutanja
prijete
rastankom.
Suze su ti
više slane nego one davne,
one prve.
I pogled taj
pogled nije više onaj ?
onaj dragi
Ništa više
nije kao prije, jedino moja ljubav,
moja ljubav.
Što se tebe
tiče sve je gotovo,
sve.
Ništa se tu
učiniti više ne može,
ništa.
Mogu još
samo maštati o nama,
o nama.
Nikada ti
više neću reći da te volim,
tako mi
Sunca.
I nikada
više za tebe neću loviti vjetar,
nikada,
vjerujem
NIKADA.
POŽELjEH DA
TI NAPIŠEM PISMO
Poželjeh da
ti napišem pismo nježno kao tvoja duša,
ali ni jedne
blage,
toliko blage
riječi ne nađoh,
iako te
volim.
Bože, zašto
sam pjesnik
kada ljudi
nisu izmislili ni jednu dovoljno nježnu riječ.
Zaštom
jednostavno nisam kipar, pa da stijeni dam tvoj lik.
Što bi tada
planina bila ponosna na tu svoju stijenu.
Zašto bar
nisam muzičar,
pa da
muzikom dočaram tvoj blagi drhtaj kada si srećna.
Bio bih
najtraženiji muzičar svih vremena.
Jer, nema te
umjetnosti koja te ne može
i ne smije
dočarati, i oslikati toliko divnu kao što i jesi.
Jedino
pjesma zadrhti pred tim činom
ovako, kao
što sada ova pjesma
drhti.
VESNA
Vesna nije
htjela
ili nije
smjela
da bez
riječi nijemo
napusti moj
grad.
Samo joj je
trava
noću kada
spava
šaputala
tiho
da otići
mora.
Ideali njeni
nijemo
oboreni
spavali su
tiho
čekajući
kraj.
Lahor joj je
blagi
vraćao san
dragi
a stvarnost
je gruba
budila iz
sna.
A JA TE
VOLIM
I cvrči
cvrčak i šumi šuma
i sunce peče
i voda teče,
a ja te
volim.
I ne cvrči
cvrčak i kiši kiša
i lijevi tip
je veći, jer je treći,
a ja te
volim.
I prava
trava i koljeno lijeno
i sreća veća
što smo u tami sami,
a ja te
volim.
I kaži laži
i moli da ne boli
i idi vidi
dal lažem kad kažem.
a ja te
volim.
JUTROS
Poslala me
jutros zvijezda
da joj malo
noći kupim,
da dosija
što ne uspje prošle noći.
Poslala me
jutros magla
da joj malo
stakla kupim,
da zamagli
što ne uspje prošle noći.
Poslala me
jutros bijeda
da joj malo
želja kupim,
da uživa što
ne uspje prošle noć.
Poslala me
jutros ljubav
da joj neke
oči kupim,
da izljubi
što ne uspje prošle noći.
DOSTA MI JE
Dosta mi je,
Dosta,
i tebe i
mene,
i sivila
mutnog što mi grudi hrani.
Ta gđe su ti
dani,
i slatki i
slani
poljupci na
rijeci u hrastovoj sijenci.
Gđe su da
zabruje
pubertetske
struje,
da te volim,
a i ti,
i ti da
voliš mene.
NAPUSTIĆU
NOĆAS
Napustiću
noćas tebe i tvoj dom,
bezglavo ću
poći, vjeruj bilo kuda.
Volio sam
tebe srcem, snagom svom,
volio sam
zalud, ti si posve luda.
Vrijeme
tvoje ljubavi već je davno prošlo,
šaputanja
duga sad su samo snovi.
I ćutanja
dugih sad je vrijeme došlo,
u tvome je
oku, znam, već neko novi.
Napustiću,
vjeruj, naći ću već snage
i za taj
prokleti čin otuđenja.
Oči su ti
vlažne i prkosno drage,
no ja hrabro
zborim dušo doviđenja.
Napuštam te
zauvijek, jer ja tako želim,
odlazim u
beskrj maštanja pred zoru.
Odlasku
svome tako se veselim,
sa srca ću
skinuti ovu tešku moru.
ŠTA JE TO
ŠTO TONE U MENI
Šta je to
što tone u meni,
ljigavo,
sivo i sveto,
da li su
možda to dani sneni,.
il ljubav
moja je to.
Šta to kroz
mene teče
u ludom
vrtlogu krvi,
i maštu mi
moju kreče,
da stignem
do tebe prvi.
Šta mi to
sjećanja vraća
u doba snova
i nada,
i da l mi je
zbog toga jača
želja što
dušom vlada.
Šta mi to
govori vječno
da ljubav je
nešto kleto.
jer ona živi
srećno,
a ja ko
bolesno pseto.
NEŠTO KAO
RIJEKA
Ti si nešto
kao rijeka,
tihi žamor
za lijep san,
utjeha si
koja čeka,
da joj svane
novi dan.
Nikad nisi
htjela biti
mojih snova
tiha rima,
vječno želju
ti ćeš kriti,
a ja ću je
reći svima.
Neka tvoja
topla ruka
putem
zvijezda sreću traži,
nek mi glas
tvoj meka zvuka,
poraženog
boli blaži.
Neka tvoje
nježne oči
uspavanku
meni daju,
nek mi kažu
da ćeš doći
opet u svom
srećnom sjaju.
Novi
Travnik, 8. maja 1965.
SJEĆAŠ LI SE
Sjećaš li se
kako smo jednog jutra
u ono
proljeće
pokušali da
odpjevamo naljepšu pjesmu života.
Umjesto na
notnom sistemu linija,
po žicama
dalekovoda su se poredale crne,
poslovno
ozbiljne vrane, glumeći note.
Sjećaš li se
kako se odmah zatim
sunce skrilo
za oblak crnih misli,
i dugo
tražilo da mu oslobodimo put.
DIĆI ĆU
POGLED
Dići ću
pogled,
dići ću
glavu,
dići ću
ruke,
ustat ću.
Bacit ću
pogled ka horizontu,
klimat ću
glavom u pozadrav,
pružat ću
ljude za zagrlja,
krenut ću u
nepovrat.
Pogled će me
voditi ka nadanju,
glava će
počivati u sjećanju,
ruke će
lebđet u ničemu,
a hodat ću
vječno u mjestu.
HTIO SAM
SINOĆ
Htio sam
sinoć, jedina moja, cvijeće da ti berem,
ali, u
oktobru kao za inat ne cvatu ljubičice.
Zatim sam
htio, najdraža moja, grudi da si derem,
da mi nikad
više tvoje vrele suze ne pokvase lice.
Htio sam
sinoć, jedina moja, Lorku da ti čitam,
ali, ti se
stih pojma nemam zašto iza suza sakri
Zatim sam
hio, najdraža moja, da sam gradom skitam,
da mi
društvo čine u tišini noći ti parkovi mokri.
Htio sam
sinoć, jedina moja, da svu ti ljubav dam,
ali, tebi,
ipak, sad mi je tek jasno, do nje nije stalo.
Zatim sam
htio, najdraža moja, da budem vječno sam.
Lorku da ti
čitam nikada mi više na um ne bi palo.
Htio sam
sinoć...
htio sam...
sinoć....
VOLIM
Volim tvoj
stih,
tvoje tople
rime,
volim kad u
njima
nađem svoje
ime.
Volim tvoj
lik,
tvoje tužne
oči,
u njima je
staza
kojom ćemo
poći.
Ići ćemo
negđe
putem tvojih
nada,
ići ćemo
dugo
sa kišom što
pada.
Da li ćemo
stići
ikad u te
dvore
što čekaju
negđe,
tu, uz samo
more.
Volim tvoj
san,
ja u njemu
živim,
u svakom
tvom stihu
ja se snu
tvom divim.
Volim tvoj
glas,
ti ćeš njime
moći
mene povest
putem
kojim ćemo
poći.
Novi
Travnik, maj 1975.
I NE PITAJ
I ne pitaj
da l su zore
isto sive
kao prije,
i ne pitaj
da l se more,
u sutonu
tiho smije.
I ne pitaj
da li ptice
čuvaju još
naše tajne,
da l mi kiša
mije lice,
da l su moje
oči sjajne.
Ti ne pitaj
ništa više,
nemaš prava
ništa znati,
sad su samo
moje kiše,
i njih neću
nikom dati.
Još jedino
vjetar zbori,
ponekad o
davnoj sreći,
i šapuće
tiho zori,
jedino me
san još liječi.
Novi
Travnik, 12.1o.1976.
TANjA
Kad na nebu
zvijezda plane
i muzika sve
nađača,
ti živjet
ćeš divne dane,
đetinjega
smijeha, plača.
Sada spavaj
drago dijete,
nek ti
lijepa bude sanja,
topla nježna
i bez sjene,
bratimice
moja Tanja.
Koliko će
kiše pasti,
poplavama da
nam prijete,
tolika ćeš
ti porasti,
lepršavo
milo dijete.
Sutra ćeš ti
naći vrata,
paučine,
lišća, granja,
vrata mira,
a ne rata,
đevojčice,
mila Tanja.
Novi
Travnik, 7. maja 1977.
CARICE MOJA
Ako me
voliš, a ja ti dođem
u neke divne
pijane sate,
i onda krenu
kroz mene za te
bujice sreće
i jato snova.
Hej, znaj -
ti tad ućuti,
i ćutanjem
me mrzi,
i ćutanjem
me voli,
i ćutanjem,
učini da tuga ne boli,
Carice moja.
Vino i tuga
kada se nađu
u istoj
čašI, u istoj zori,
i onda srce
istinom gori,
bujicom
sreće, i jatom snova,
Carice moja.
Novi Travnik
26. avgusta 1991.
VOLIM SVE
ŠTO NARCIS NUDI
Mislio sam
da za mene
više neće
svitat zore,
mislio sam
da će sjene
iz prošlosti
da žubore.
Mislio sam
da će ruke
uvenuti od
čekanja,
mislio sam
da ću zvuke
ugušiti iz
sjećanja.
Volim sve
što narcis nudi,
volim tvoje
smijalice,
u stanju sam
da poludim,
čim ugledam
tvoje lice.
Volim kad mi
kažeš sj etno
da su kiše
malo tužne,
znam, da
kadkad lažeš spretno,
da su stare
zime ružne.
Ali, evo,
desilo se,
moja ruka
vedrija je,
moje oko
srećom sija,
Ja te volim
- j a te volim.
Novi
Travnik, 8.2.1979.
MOJA VANJA
DUŠO SNENA
Kao neka
davna sjena
opet mi se
ista javiš,
kao nada
probuđena,
mojom dušom
ti se plaviš.
Tvoje
tijelo, tvoje oči,
tvoja kosa u
svanuće,
mislio sam
sve će proći,
sve što
biješe moje juče.
Hej Vanja,
moja Vanja,
da l još
trojke stepom jure,
da li tvoja
duša sanja
one naše
davne bure.
Ko se sada s
tobom smije,
moja Vanja
dušo snena,
ko ti blage
ruke grije,
moja nado
promašena.
Daleko su
zime one
kad nam
pjesma ljubav dade,
dok jutarnja
zvona zvone,
samo za nas
vrijeme stade.
Sad je
vrijeme sasvim drugo,
mene grli
još gitara,
dobar dan ti
želim tugo,
dobar dan ti
pjesmo stara.
RIJEKA
Tako tiho
teče rijeka
kao vrijeme
oko mene,
kao kada
vrba čeka
da joj
vratim uspomene.
Nikad ova
rijeka neće
biti više
naša Sena, ?
nema onog
šuma sreće,
jer j e vrba
prevarena.
Sad se vrba
rijeci svija,
sada rijeka
vrbu tješi.
doći će i
dani ljepši,
sunce sreće
će da sija.
PETROVARADIN
Usnule sjene
prastarog grada
i tiha voda
Dunava,
opijaju moja
čula
još i sada,
iako sam
daleko, daleko.
I lijepe oči
Eržike,
plavlje od
neba beskrajnog,
lutaju mojim
mislima,
i kao u
lavirintu
ne mogu
izlaz pronaći.
A pjesma
sjetna, tanana,
iz duše
smjerno pjevana,
spontano
nudi sjećanja,
a noć je
duga besana.
Pucarevo, 2
8.6.1985.
DŽERI LI
(Sanjici)
Moja mala
Džeri Li
jesu li te
prepali
svi ti plavi
snjegovi
ili si mi
tužna ti.
Budi hrabra
Džeri Li
to su samo
ružni sni.
Reci jednom
hoću ja.
Reci jednom
želim ja.
Reci jednom
to sam ja.
Daj, ne
plači Džeri Li,
znaš da su
to foleri.
Pucarevo, 1.
maja 1986.
NIKADA VIŠE
LjUBAV
Nikada više
nikome neću reći da volim,
i ako se to
i desi, ušutjet ću.
kao da su
rijeke zanijemile u meni,
a misli hrle
u nepovrat,
došla si,
bila i nestala,
a ništa se
moga srca pitalo nije
Volio sam
tebe i hirove tvoje nenadane,
i bio sam
spreman srce ti na dlanu darivati,
šaputati
Jesenjina na tvoje uvce maleno,
ej, drugovi
znani.
Ljubav
zloća, jedna bj elosvjetska, me opet slagala,
u moju se
srž uvukla i harala kao carica,
bio sam lud,
pametan, nesretan, sretan i sve tako,
a kiše su
lile neprestano u meni,
više nikada
ljubav.
Pucarevo,
12. marta 1985.
I PLAČE
BREZA
(Po Dučiću)
Svetu vatru
bakreno nebo raspaljeno sija,
crveni
rijeka večernjeg žara, htijenja
smaragdovih
gora blijeda kao čežnja,
u proljetnoj
noći lasta gnijezdo svija.
Usnuli
vjetri šumarkom se kradu
da sruše
gnijezdo lastavici jadnoj,
dok traži
hranu đeci svojoj gladnoj,
dok plače
breza u vjetrovom hladu.
A mala
zvijezda nestašno treperi,
usnulu
pjesmu srećnih obećanja,
i srećna je
lasta, jer ponovo sanja
da su živa
ptičad i da nema zvijeri.
I plače
breza, uzaludno želi
da Sveta
vatra oči joj spali,
jer viđe
jednom ptičad gđe su klali,
a ptičići
samo živjeti su htjeli.
Svetu vatru
bakreno nebo raspaljeno sija,
crveni
rijeka večernjeg žara, htijenja
smaragdovih
gora blijeda kao čežnja,
u proljetnoj
noći lasta gnijezdo svija.
TEBI
Tebi, kojoj
istina i strepnja
u oku
pakleno igraju kolo,
nudim ljubav
čvršću od stijena,
i srce na
dlanu toplo i golo.
Tebi, kojoj
se na usni svela
sva
bjelosvjetska tišina što gori,
nudim sva
ćutanja, i sva opijela,
i nešto što
srce mi tjera da se bori.
Tebi, što ti
riječi bezglasno klize
iz oka, što
nešto nepostojano traži,
nudim tugu
da ti savjest grize,
jer istine
nema bez začina laži.
Tebi, što si
tako prokleto lijepa
i svjesna
toga, si ponosno biće
pijana stih
ti moja želja sklepa,
al ne laži
sada da to te se ne tiče.
ČEKANjE
Jednom
davno, mali dok sam bio,
ja zavoljeh
plavih očiju joj sjaj,
a bila je
lijepa, i bio je maj,
reći da je
volim, ja joj nisam smio.
Želio sam
ljubav kao žedan vode,
sklonim se
da tugujem tu u neki kutak,
strpljivo
sam čekao povoljan trenutak,
ona ne
dočeka već sa drugim ode.
Novi
Travnik, 1970.
TO NIJE
DOSTA
Ostaviti
nešto kao dio sebe
makar i u
stihu da ti bude oko,
pa kad čitaš
dušo da ti savjest grebe,
ja stremim
sa stihom da odem visoko.
Ostavi ti
nešto da vam maštu pali,
da vašom
dušom moje riječi gaze,
da i mi smo
znajte nekad pisat znali,
u dobu kad
druga đeca jezik plaze.
Ostaviti
nešto zbog čeg srce zebe,
jer u vašoj
duši sada vlada tmina,
u snu želim
da sjedim kraj tebe
i čitam ti
stih kraj topla kamina.
Ostaviti
nešto kao spomen mali,
kao ova
pjesma što misli nam zove,
kao mirnog
mora što nemirni vali
udaraju
čamce što životom plove.
Ostaviti
nešto kao dio sebe,
ostaviti
nešto da vam maštu pali,
ostaviti
nešto zbog čeg srce zebe,
ostaviti
nešto kao spomen mali.
DILEMA
Kao sreće
most duga se slila,
od žalosne
breze prema tihoj rijeci,
i pitanja
mnoga ko u zagoneci,
htio sam ti
sada postaviti mila.
Ali za te
stvari treba srce j ako,
lako je sa
smj eškom promatrati dugu,
ali da ti
kažem, da ja volim drugu,
i da ću
otići, vjeruj nije lako.
Zašto breza
ćuti, žalosno se svila
kao da sam
nesrećnik jedini na rijeci,
a pitanja
mnoga ko u zagoneci
htio sam ti
sada postaviti mila.
KOLIKO
Koliko
nijemih lutanja sj etom
umornog
stiha što bolno rida,
koliko briga
pčele za cvijetom,
toliko
bolnog kajanja i stida.
Koliko
htijenja za životom novim
da se neš to
novo oko mene desi,
koliko ću
moći reći stihom ovim,
toliko će
lakši biti moji grijesi.
Koliko
varanja u igri života,
niskih
udaraca i prljanja duše,
koliko
preskakanja zabranjenog plota,
toliko se
moji ideali ruše.
Koliko
bolnih obećanja nada,
iskrenih
želja vjerovanja sreći,
koliko plača
zbog odbjeglog stada,
toliko želja
duše što ječi.
LjUBAV JE
KUJA
Ljubav j e
kuja koja liže i grize
sve prema
svojim trenutnim htijenjima.
Ljubav za
mene više nije.
Riječi su
smij ešne ljubavne,
ako iskreno
nisu ni reč ene ni shvaćene a govor e o ljubavi.
Ljubav za
mene više nije.
Ruke su duge
i požudno drhte
i prave su
samo ako dohvate ono čemu teže i budu dohvaćene.
Ljubav za
mene više nije.
Oči su želja
i tuga,
u njima
klija, raste i vene ljubav, a da o tome odlučivati ne mogu.
Ljubav za
mene više nije.
Srce je
farsa nesnivana tragedija kroz gusto granje
i samo za
idiote nije.
Ljubav za
mene više nije.
Pucarevo,
13. marta 1985.
MOJOM VIŠE
NIKAD NEĆEŠ BITI
U polutami
sobe dok sa prozora sjena
pokriva ti
lice, njegovu mirnoću
slušam, kako
tvoja duša neizmjerna
prijetnjama
mi svojim obećava samoću.
Pokatkad ti,
samo skoro neprimjetno,
neki sjetni
smješak zaleprša licem,
pokrivena
nisi, a doba nije ljetno,
i već davno
nježne pobjegle su ptice.
Kad bih samo
smio u sanje ti ući,
bezbolno po
tebe i po tvoj e čari,
htio bih da
saznam šta je to što muči
tvoje toplo
tijelo i sreću ti kvari.
Znam da više
mojom nikad nećeš biti,
to drhtavo
tijelo drugi će da ljubi,
o tebi ko
ženi ne želim ni sniti,
jer teško je
kad se čak i u snu gubi.
Novi
Travnik, 27.10.1971.
DOK PLAMEN
DRHTI
Tražeći temu
za pjesmu novu,
šibicu
kresnuh i gledah joj plam,
žuta mu
toplina izgara u slovu
stiha, što
iz grudi slijeva mi se sam.
I dok plamen
drhti sjećanje se vrati,
u oku ti
iskru još i danas vidim,
suzno bi ti
oko čekanje da skrati,
ja ti se te
suze bespomoćno stidim.
Zatim te
vidjeh kako puna sreće
hvataš
vjetar rukama objema,
na umorno ti
tijelo ja donosim cvijeće,
al šibica
zgasnu druge više nema.
Novi
Travnik, 28.10.1971.
KAKO JE
LIJEPO
Kako je
lijepo
kad se duše
lome
neki nježni
zvuci
neke stare
zore.
Kako je
sretno
biće što te
voli
da zbog tebe
umiru
najtužnije
boli.
Ti si nešto
novo,
biće koje
biva,
ti si lijepi
sanak
što se tajno
sniva.
Kako je
tužno
kad se ruše
snovi,
kada se bez
nade
sanjari i
voli.
Kako je
sjetno
svako tiho
veče,
kad negdje
kroz tebe
maštanje
proteče.
Novi
Travnik, 19.10.1979.
NAPIŠI MI
PJESMU DRUŽE
(Pavlu)
Napiši mi
pjesmu druže
o nježnosti
ove žene,
neka želje
naglas kruže,
uspavane oči
njene.
Neka pjesma
tvoja krene
krvotokom do
mog srca,
nek poželi
nekad mene
da me grije
poput Sunca.
Napiši mi
pjesmu neku
što će
pjevat o ljepoti,
neka tople
suze teku,
nek se sreća
s tugom stopi.
Ti napiši da
ja pjevam,
nek ne bude
pjesma tuge,
nek ponudi
što ja nemam,
malo sreće
za sve druge.
Želim pjesmu
tvoju snenu,
želim nadu
da me grije,
želim ludo
ovu ženu,
želim da se
vječno smije.
Novi
Travnik. 12. marta 1969.
OPROSTI
MALENA MOJA
Oprosti
malena moja
što snage ja
nemam više,
sada sam ko
tužna rijeka
kojoj su
potrebne kiše.
Oprosti
malena moja
ja sad već
govorim tiše,
ruka mi
drhti, ja starim,
meni su
potrebne kiše.
I vjetri da
ljubav vrate,
i snovi da
noći skrate,
i tihi jecaj
gitare,
i zora da mi
svane.
Novi
Travnik, 16.1.1974.
ZAŠTO ME
FORTUNA MRZI
U oku mi
vrijeme stade
i kroz maglu
šapat čujem,
kreni opet,
ima nade,
ja željama
dušu trujem.
Drhtava mi
ruka traži
zadnju paru
što se skrila,
piće moje
grudi snaži
da l je
sreća što je bila.
Krupijea
prsti brzi,
vrte rulet
nadu nude,
zašto me
Fortuna mrzi,
što će biti
neka bude.
Prodao sam
sve što mogoh
i propio
nemoguće,
samom sebi
ne pomogoh,
više nemam
čak ni kuće.
Dok se rulet
dugo vrti
moja duša
sreću sanja,
neminovna
ruka smrti
mene vodi
put beskraja.
Pucarevo, 6.
jula 1987.
BREZOVA DRVA
Nježno
bijela, kao grudva snijega,
kora joj u
tankim kaiševima se ljušti,
i mala
krošnja iznad toga svega,
malo me
štiti dok kiša bijesno pljušti.
Eto, to je
breza, iako ne želim
suviše
grubim riječima da vam pišem
o stablu sa
kojim ludo se veselim,
da nakon
kiše mogu veselo da dišem.
Zima je bila
te tako i hladno,
ni žive duše
da ide po putu,
samo jedno
kuče smrznuto i gladno
kraj hladne
peći šćućureno u kutu.
A onda,
naglo, kao grom iz neba,
sjekiru
zgrabih što je iza vrata,
sa stola
uzeh zadnji komad hljeba,
i vratih se
tek nakon dva tri sata.
U maloj sobi
sad je sasvim toplo,
i pas je
pustio da ga san obhrva,
pred kućom
leži oboreno truplo,
a pored
šporeta jadna brezova drva.
ČUJEŠ LI
Čuješ li
vjetrovi
više ne viju.
Čuješ li
i kiše su
stale.
Čuješ li
ja starim.
Ti to ne
čuješ,
a eto, ja to
sve čujem.
Novi
Travnik, marta 1977.
U STANJU SAM
U stanju sam
da za tebe
vjetru kažem
da utiša,
prisvojih te
ja za sebe,
zavidi mi
čak i kiša.
Možda moje
nisu rime
kao što su
nekad bile,
u svakoj je
tvoje ime,
oči su se tu
sakrile.
NEK RULETA
NOĆAS KRENE
Nek ruleta
noćas krene,
nek se vrte
snovi moji,
neka gore
oči njene,
ja sam
srećan što postojim.
Zaplesat će
sad žetoni
po zelenom
stolu sreće,
u grudima
srce zvoni,
napustit me
Luna neće.
Na kocku ću
dušu stavit,
u oku će
stati suza,
šampanjac će
noćas slavit,
Fortuna je
moja muza.
Kreni kolo
sreće moje,
Hazard
liječi stare rane,
na stolu su
sanje tvoje,
sjećanje na
davne dane.
I loptica
neka igra
ritmom moga
ludog srca,
nek skakuće
kao čigra,
šampanjac će
sad da puca.
Nada jeste
svemoguća
dok se igra
bilom mojim,
kazino je
moja kuća,
ja ću igrat
dok postojim.
Pucarevo, 6.
jula 1987.
KIŠNI PETAK
U mome gradu
svakoga petka
padaju kiše.
Prvo ih dugo
pospano nebo nudi samo
a zatim,
grunu kao kašlji nebeski
daleko tamo.
Tada se
čudim što olovka moja
sama piše.
U mome gradu
svakoga petka
padaju kiše.
Kao po
voznom redu oblaci se slože
u vrstu po
jedan,
zatim se
malo stisnu, dogovore,
a dan ih je
žedan,
umjesto
mozga komanduje srce olovci da piše.
U mome gradu
svakog petka
padaju kiše.
One padaju i
srijedom, ali su najljepše
u petak.
Danas kao
nikada prije, taj petak je
Izuzetak.
Danas
(Malena ti znaš), to nebo plače
a ne liju
kiše.
Novi
Travnik, 15.5.1968.
TUŽAN SAM
Tužan sam,
tužan do
neba,
tuga mi dušu
ispija.
Moju dušu
koja biješe
vrelo sreće
melem rani,
dušu, koja
nadom hrani
i raskida
bezizlaze.
Sad odjednom
tuga koja
prići duši
nije smjela,
baš u nju se
uselila,
pa piruje i
šenluči.
Razori mi
snove plave,
rastjera mi
prijatelje,
vatru loži
pod kazanom
u kojem se
eto nađoh.
Novi
Travnik, 27.2.1991.
BAŠ ME BRIGA
Baš me briga
što si čudna,
što si
otkačena,
ja znam da
se iza plašta
krije prava
žena.
Baš me briga
što si sjenu
stvorila od
sebe,
al’ me boli
što si rekla
da nisam za
tebe.
Nikad više
tugo,
nikad više
drugo,
nikad više
malena,
nečeš biti
voljena.
Baš me briga
što su noći
sada pune
vina,
ja znam da
na srcu svome
čuvaš našeg
sina.
Baš me briga
što će vrijeme
jednom reći
svoje,
al me boli
što za uvijek
gubim oči
tvoje.
EH, DA MI JE
Ti si rijeka
koja teče
mojim
venama.
Proveo sam
ludo veče
s drugim
ženama.
Tek kad sam
te izgubio
saznao sam
to,
sve je ovo
život htio
sve je
suđeno.
Eh, da mi je
sunca vatra,
plavog groma
mač,
slušala bi
svakog jutra
ti sudbine
plač.
Jezdio bih
nebom sreće
sudbu gonio,
a onda bioh
svježe cvijeće
tebi donio.
Pucarevo, 9.
maja 1988.
OD KAD
PAMTIM
Od kad
pamtim šta se zbiva
oko mene i u
meni,
od tad moja
duša sniva
ja se ćutim
zaljubljenim.
Od kad ruka
moja hrli
kroz valove
tvojih vlati,
od kad sunce
mene grli
samo za te
teku sati.
Od kad dišem
sva su jutra
samo za te
procvjetala,
svako moje
novo sutra
ljubavlju si
našom zvala.
Od kad tvoje
usne vrele
dodirnuše
moje vlati,
moje su se
ruke klele
da će samo
za te znati.
Novi
Travnik, juni 1977.
NEMA TUGE
Tako tiho
teče rijeka
nosi davne
uspomene,
vrba ko da
nekog čeka,
pruža vlati
svoje snene.
Vjetar tužne
snove nosi,
magla krije
objašnjenja,
mašta
prijeti i prkosi,
al ne nudi
ostvarenja.
Nema tuge,
suza nema,
ničeg nema
da nas budi,
iz prošlosti
što se ruši
u prazninu
mojih grudi.
Pucarevo,
30.1.1981.
TO JE KRAJ
Evo to je
kraj,
po svemu
sada znam,
po tvojim
ćutnjama
i sitnim
svađama.
Ja znam to
je kraj
svim mojim
snovima,
i ljubav
sada mre
u tvojim
očima.
Ja snage
nemam više
i neću da te
molim,
jer samo
znaju kiše
koliko tebe
volim.
A moje duge
noći
i tihe snene
zore,
sad ćute u
samoći
zbog tebe i
ne gore.
Pucarevo,
3o.1.1981.
POSLEDNjI
SJAJ
Raskošno
lijep, a mladost se svela
u tiha oka
ti dva,
cvijeće u
kosi, haljina bijela,
nadanja moja
su sva.
Onoga trena
sa mnom si pošla
u vrtlog
života mog,
daj budi
hrabra, strepnja je prošla,
strepnja od
odlaska tvog.
I nemoj više
istino moja
pjesmama
dražiti dan,
nježnijim
stihom nek ruka tvoja
donese
najljepši san.
Vjetar će
tada s prokislom tugom
želje mi
odnijeti sve,
znam, ti ćeš
onda otići drugom,
i njemu
dozivati sne.
Sad zbogom
tebi prokleta ženo,
vatra ti
donijela kraj,
na mome nebu
i zvijezda nijemo
poslednji
gubi već sjaj.
Novi
Travnik, 19.1.1972.
SVE SU
LJEPŠE MOJE NOĆI
Sve su
ljepše moje noći
od kad tebe
sretoh mila,
jer dok
ljubim tvoje oči
ne osjećam
svoga bila.
Sve su
ljepše naše zore
jer sa njima
ti me budiš,
i dok naše
usne gore
ti me grliš,
ti me ljubiš.
I ja tada
bivam srećan
jer se
smijem dušu grijem,
znam da od
sad biću vječan,
svoju radost
ja ne krijem.
Sve su
ljepše moje sanje
u njima si
milo moje,
ko prelijepo
neko zdanje
što je
svjesno snage svoje.
Sve su
ljepše naše sjene
na asvaltu
dok se grle,
i dok naše
duše snene,
u nov život
sada hrle.
Pucarevo,
3o.1.1981.
…
Jutros se
želja u meni rodi
I krv mi
tjera da se pjeni
Svaka se
želja na isto svodi
Da poklonim
sebe jednoj ženi
Jutros ja
tako ulovih sebe
Maštanjem
svojim plovim dalje
Ajkuli
htjedoh gurnuti tebe
U njene
gladne velike ralje
Jutros mi
nešto kroz kičmu prođe
Jeza mi neka
prožima grudi
U strahu da
treći moj ne dođe
Natjerah
ljubav da se budi
Jutros mi
jutro tiho I sneno
Promače
nijemo ispred nosa
I vidjeh
samo kako lijeno
Nestaje u
magli tvoja kosa.
Novi Travnik
28.10.1971.
NE TRAŽI ME
VIŠE
Nemoj da me
tražiš u sumaglici
Tamo me više
naći nećeš
Ne dozivaj
kiše da me tebi vrate
Kako bi me
mogla otjerati
Ovako je
bolje
Uvukla si se
u mene kada si to htjela
I isto tako
si svjesno nestala
Tako je
bolje
Kako bi
rijekae tekle
Da ih
ljubavi suzama nisu natapale
Kako bi
lišće šumjelo
Da laži ne
mile nenalazeći utočište
Kako bi luna
svakog proljeća
Lažima
svojim drskim
Nudila nove
ljubavi
Za neke nove
idiote?
Pucarevo,
13. marta 1985.
SUTON
Da li mi se
još uvijek podsmijevaš
Iako je od
preksinoć vječnost prošla
Toliko te
volim da te više nikada voljeti neću
Lijepo je to
umrijeti, sagorjeti u nekom
Kao ti u
meni, a ja
Ja diot
Ni blizu
srca tvoga bio nisam
Ostarih kraj
tebe
U svega
godina par
Tebi na dar
Pucarevo,
13.3.1985.
MORAO SAM
OSTAVITI JESEN
Morao sam
ostaviti jesen
I poći u
beskrajno sutra
Imao sam
snage i htijenja
Da stignem
čak i tamo
Jesen me je
gorko oplakala
A beskrajno
sutra raširilo ruke
Da me
prihvati u zagrljaj
Htio sam
vrištati od radosti
Htio sam
plakati od gadosti
Htio sam
htjeti
Kao nekada
smjeti
Ostaviti sve
i vratiti se u jesen.
Novi
Travnik, 14.1.1976.
PET ŽELjA
Pet želja u
pukotini jave
odmaštalo je
po pet svojih proljeća
Prva je
želja odmaštala kišu
poredeći je
sa njenim htijenjem
Druga je
želja odmaštala lahor
i poredila
ga sa njenim osmijehom
Treća je
želja odmaštala cvijeće
i poredila
ga sa njenim radostima
bile su to
tvoje radosti
Četvrta
želja je odmaštalanebo
poredeći ga
sa njenim očima
to su bile
tvoje oči
Peta je
želja odmaštala rijeku
i poredila
ga sa njenim odlaskom
to je bio
tvoj odlazak
Svih pet
želja je tako prokleto bilo u pravu.
Novi
Travnik, 14.1.1976.
ODA
MATURANTIMA ’73.
Večeras još
samo želim,
zajedno da
smo tu svi,
a sutra
putima bijelim,
krenimo u
zivot mi.
Ti dani
sreće su prošli,
dugo bili
smo skupa,
već novi
đaci su došli,
nije prazna
mi klupa.
Životu našem
u školi,
pjevajmo svi
ovu odu,
radosti naše
i boli,
odnese
vrijeme u hodu.
Novi Travnik
juni 1973.
JEDNE
NEDELJE JE OTIŠLA I NEDA
Jedne
nedelje je otišla i Neda
ne može da
prati jer prebrzo živim
ona hoće
život od mlijeka i meda
da samo nju
gledam i da joj se divim.
Rekoh, dušo
moja ja živim ovako
od kad znam
za sebe furam ovaj fazon
znam da tebi
mene pratit nije lako
draga ja ti
imam širi dijapazon.
Nego ako
možeš bilo bi mi drago
da zajedno
ovaj mi život živimo
i da nam
života uživamo blago
pa da mu se
mila zajedno divimo.
Veli da ne
može, okrenu se, ode
nikad mi se
više ni javila nije
proteklo je
otad Drinom mnogo vode
a njen mi se
smješak još u duši krije.
Čujem udala
se ima djece troje
da živi na
selu i lako joj nije
ovih dana
čeka i unuče svoje
al' i da je
sretna, vjeruj drago mi je.
Višegrad,
25. avgust 2013.
POGREŠAN VOZ
Ne samo
pogrešan vagon ili kupe
ja ti uđoh
greškom i u pogrešan voz
tamo ko u
filmu sve drvene klupe
i ja se
odvezoh u drugom pravcu skroz.
Htio sam da
dragu iznenadim malo
da joj se
pridružim na plaži na kratko
ali šta sad
mogu, nije mi se dalo
krenuh ne
znam kuda što mi nije slatko.
Ubrzo mi
priđe djevojčurak lijepi
i ona je
greškom u vozu ovome
baš se čudi,
veli, kao da smo slijepi
pa ne znamo
puta prema cilju svome.
Slagah joj,
izvini ja putujem tako
pustim da me
vodi moje sudbine kod
jer tako ću
vjeruj, moći bar na kratko
probati
ukusni bujne mašte mi plod.
Na prvoj
stanici sa voza smo sišli
zbunjen ja
ne pitah ni kako se zove
vrlo kratko
potom mi smo se razišli
ovako po
nekad dođe mi u snove.
Višegrad,
26. avgust 2013.
ROĐENDAN
Nikad znao
nisam poklone da primam
izgubim se
kao da sam na vjenčanju
pa lijepih
sjećanja zato mnogo imam
uživao sam u
darova davanju.
Još i danas
pamtim dok sam dječak bio
ja sam
uvijek mali za svaki rođendan
rokovnik od
tate redovno dobio
dnevnik bih
počeo da pišem na taj dan.
U njeg' sam
pisao pjesme ili drugo
šifrovanim
pismom unosio tajne
a ne bi ti
bilo kraja moja tugo
da neko
pročita i dođe do Rajne.
To joj je u
krvi, poznaje je svako
ona bi već
vidim u cijeloj školi
kao školski
razglas rastrubila kako
i bez
dozvole nju ovaj mangup voli.
I sad kad se
sjetim sa distance ove
ili kada
neki rokovnik ja vidim
ka
djetinjstvu ranom moje misli plove
poklone kad
primam još uvijek se stidim.
Višegrad,
27. avgust 2013.
LAMPA
PETROLEJKA
Kada vidim
sliku petrolejke lampe
tad krenu
kroz mene neke čudne struje
željezničkih
pruga posvuda su rampe
Voza se
sirena iz daleka čuje.
Vidim da
pred rampom tu zaprega stoji
naprijed i
na kraju petrolejka gori
u svakome
domu planinarskom koji
struje nema
ona sa mrakom se bori.
Bila je
moćna i na divljem zapadu
petrolejki
raznih bilo je po svuda
kada mali
grad se nadao napadu
pogase se
lampe i čekaju čuda.
Eskimi na
snijegu i svaki svoj iglo
osvijetlio
lijepo jer lampu on ima
bure petroleja
poštom im je stiglo
i srećni su
tada k'o da nije zima.
Petrolejki
lampi ja se uvijek divim
mada rijetko
za to priliku ja imam
jer značajem
svojim i plamenom živim
stalno mami
mene da i o njoj pjevam.
Višegrad,
27. avgust 2013.
TUFNE PLAVE
BOJE
Imala si
divnu haljinu na tufne
na haljini
bijeloj, tufne plave boje
iste boje
oči velike ko krofne
brzo si mi
ušla ti u srce moje.
Na klupi
kraj rijeke a pod mjesečinom
prebrojati
htjedoh sve te tufne plave
al' ti skoči
ljuto, ja te smatrah finom
umalo mi
tufne ne dođoše glave.
Da se
pomirimo dugo mi trebalo
puno
izvinjenja, puno nježnih riječi
rekoh ti:
izvini, mnogo mi je stalo
tvoje plavo
oko srce moje liječi.
Govorio
pjesme, šalio se malo
pažljivo
birao samo što sam smio
a ni šarm mi
tada nije zafalio
umio sam ja
to mlađan dok sam bio.
I malo po
malo smješak ti se vrati
u početku
skriven mada jako mali
rekoh da te
nikad nikom neću dati
a onda smo
tufne do zore brojali.
Višegrad,
31. avgust 2013.
KOBAC
Imao sam
druga zvali smo ga Kobac
brzi suri
pogled uvijek na oprezu
na cure je
bio uvijek spreman lovac
čim ugleda
žensko on je na potezu.
Hvalio se
puno da je Don Žuan
da ni jedna
nije odolila njemu
pa se
šepurio kao da je puran
znali smo mi
dobro da laže o svemu.
A njemu je
bila to jedina mana
u svemu
ostalom bio pošten i drag
al kad vidi
žensko u po bijela dana
skoči kao da
je u njeg ušao vrag.
„Loviću dok
mogu, ženiti se neću!“
vikao je
pijan dok smo se smijali
„Nema te
koja će srušiti mi sreću!“
pijani k'o i
on mi smo se rugali.
Ali kako
lovac često biva plijenom
ona za
slobodom uskrati mu nadu
dok smo mi
čeznuli za ljepotom njenom
on je oženio
najljepšu u gradu.
Višegrad, 1.
septembar 2013.
NE PUTUJEM
VIŠE
Ne putujem
više imao bih kamo
godine me
stisle a nemam ni para
svako
putovanje sad odmaštam samo
bar za
maštarije imam puno dara.
Dok sam
mlađi bio ja putovah često
i obiđoh
lijepo cijelu domovinu
tako jednom
dođoh i u njeno mjesto
morao je
kombi mijenjat osovinu.
Dok čekasmo
kombi svratismo na kafu
pogleda me
često od susjednog stola
to su bili
znaci tad u meni lafu
a bila je
brate prelijepa do bola.
Mnogo dobrih
ljudi sretoh putujući
djevojaka
mnogo a i lijepih žena
ali se ne
hvalih po povratku kući
jer za mnoge
nisam znao ni imena.
Putovati
volim, biti negdje drugo
promijeniti
mjesto barem na trenutak
davno smo se
sreli željeznička prugo
sada samo
dođem u svoj radni kutak.
Višegrad, 2.
septembar 2013.
ULIČNA
SVJETILJKA SPAVA
Ulična
svjetiljka spava
na raskršću
sna i jave
i dok je
zelena trava
između
tirkizne i plave.
A šumi
besana gora
koja
nestrpljivo čeka
da joj
zacvrkuće zora
i da oživi
rijeka.
Svjetiljka
parove broji
što
zagrljeni prolaze
pazi da ne
fali koji
a mlađi joj
tek dolaze.
Srećna sa
posebnim žarom
čeka smješak
na licima
jer je sa
znanim joj parom
i beba u
kolicima.
Tako godine
prolaze
i mnoga
odoše ljeta
dok joj
parovi dolaze
biće ljubavi
i svijeta.
Višegrad, 3.
septembar 2013.
NI BREZU
DUGO NISAM VIDIO
Ni brezu
dugo nisam vidio
i njenu
nježnu bijelu koru
ima ona
značajan udio
što sam
često opjevao zoru.
Jer jedna
breza sitna malena
drhtala je
nježno pod prozorom
kriva je
njena krošnja zelena
da ustajem
rano već s prvom zorom.
Gledajući
kako grad se budi
i prvi zraci
s istoka stižu
pa za svojim
poslom žure ljudi
a dimnjaci
nebo dimom ližu.
Kad pjesnik
osjeti tu milinu
pa kad ga
lahor s brijega umije
tad osjeti s
gradom svu blizinu
on mora pjesmom
dušu da grije.
Sa pjesmom
ja sam veoma lako
postao grada
sastavni dio
znao sam sve
i znao me svako
a brezu dugo
nisam vidio.
Višegrad, 4.
septembar 2013.
SA DRUGE
STRANE OGLEDALA
Poželim
nekada k’o mala Alisa
da časkom
uđem u sobno ogledalo
pa da vidim
kako me stvarnost opisa
i da vidim
šta je od mene još ostalo.
A šta ako
tamo teku med i mlijeko
ako ljubav
vlada pa ni straha nema
da li će se
tada zapitati neko
kakve nam to
život čudne bajke sprema?
Ako je to
stvarno ta zemlja čudesa
zemlja
zlobe, mržnje, ratova i zala
onda nema
druge, tako mi nebesa
da mi smo sa
druge strane ogledala.
Višegrad, 9.
septembar 2013.
NEBOM MOGA
GRADA
Još sijevaju
nebom krivudave munje
iznad
lijepog moga zavičajnog grada
još se dižu
k nebu oči pune sumnje
da l' nam
sutra nosi još patnje i jada?
Il' je došlo
vrijeme da i nama svane
da nam naša
lica sad osmijesi krase
da nam
slično bude k'o u one dane
kad su
sretne bile svenarodne mase.
Preuzeće
ljudi sve u svoje ruke
sami svoje
sreće postaće krojači
oni svoga
srca poslušaće zvuke
i vidjeće da
su od zlotvora jači
Gledaćemo
kako ljepši dan se budi
i život će
biti ljudskih ruku zdanje
pa će ljudi
ići sreće punih grudi
kada nam se
vrati samopouzdanje
A do tada
smjerno spuštaćemo glave
vrtiti ih
tužno duše pune sumnje
i sanjati
samo tihe zvijezde plave
nebom moga
grada još sijevaće munje.
Višegrad,
14. septembar 2013.
TIŠINOM
ZANESEN
Pogasih sve
što svira, bruji, govori
da osjetim
toplu tišine milinu
ponekad su
duši potrebni odmori
a Lorka
reče: „Čuj sine moj tišinu.“
A tišinu
plavu kao pred svanuće
remeti još
samo zvonki pseći lavež
s mačkama se
jure oko moje kuće
znam da
budem sebi nemoguća davež.
Svježinom se
blagom najavljuje jesen
a negdje
daleko već sijevaju munje
a ja k'o
dječarac tišinom zanesen
maštam kako
kradem sa pijace dinje.
I sad lijepo
vidim, prikradam se noću
sa još par
drugara dok trgovac spava
lubenice,
dinje, biram koje hoću
istim putem
nazad, sakriva nas trava.
Na Beginom
brdu razbijamo bostan
jedemo ga u
slast veselo i žurno
musav do
ušiju ja se vraćam u stan
djetnjstvo
smo tako provodili burno.
Višegrad,
16. septembar 2013.
TETOVAŽA NA
DUŠI
Srednjoškolskih
dana ja se sjetim rado
kada ih se
sjetim zadrhti mi duša
i gdje li si
sada moja prva nado
s tobom mi
se opet naš stari rok sluša.
Iz škole smo
skupa vraćali se kući
sa rukom u
ruci dok glupi pas reži
sjedamo na
klupu, kesteni vrući
čarobno je
veče i pomalo snježi.
Sjedili smo
često kod mene u sobi
tu je bio
dobri nam stari gramofon
pjevali su
lijepo „Pro arte“ i Čobi
a ploče su
bile i marke „Diskoton“.
Na plesne
večeri subotom smo išli
dok se
nisamo znali pitala si ko sam
na plesu smo
samo jedno drugom prišli
dok Đokica
pjeva „K'o nekad u osam“.
Moja vam je
duša duboka k'o zjene
i u njoj je
samo velika stalaža
da se u njoj
slože lijepe uspomene
a na duši
mojoj ti si tetovaža.
Višegrad,
17. septembar 2013.
JELENA
BRINETA
Jelena
brineta po poslednoj modi
češljala je
kosu na takozvani paž
haljina joj
midi leluja kad hodi
a broš na
reveru posebnu daje draž.
Cipele u
skladu sa torbom i ružem
a pogled s
visoka na sve oko sebe
bilo da se
šeta sa psom il sa mužem
ako joj se
sviđaš gledala je tebe.
K'o djevojka
ona drugačija biješe
mirna, tiha,
skromna, sklona zaplakati
kad joj neko
kaže da je poput gejše
zbog tog ona
po tri dana gorko pati.
Ali jedno
veče okrenula je list
prvi put je
došla u salu nam za ples
i u ludiom
ritmu tad igrao se tvist
ta je
istjerala dugo skrivani bijes.
Poslije toga
sve je podredila sebi
i momci su
tada poludili za njom
ko god da se
sjeti pogriješio ne bi
kako čvrsto
gazi ka jasnom cilju svom.
Višegrad,
24. septembar 2013.
JESEN U MOM
GRADU
Legendo
grade
mladosti
moje
još uvijek
volim
parkove
tvoje.
I drage
ljude
sve znana
lica
i plavo nebo
i jata
ptica.
S jeseni
volim
sve tvoje
boje
ostavih tebi
i srce moje.
Što sam
stariji
draži si
meni
ali posebno
ove jeseni.
Budi mi
vječno
radostan i
mlad
sjeti se
mene
barem po
nekad.
Višegrad,
29. septembar 2013.
KOD MACE NA
„BALKANU“
Maca ima
balkon, „balkanom“ ga zove
prijestolnica
mira, ljubavi i sreće
tu prima
jarane i stare i nove
i svi koji
dođu hvale njeno cvijeće.
A i brat joj
Gele baš je drugar pravi
ni u duši
svojoj on promjena nema
kad im neko
dođe Maca kavu stavi
a kod Geleta
se pivuška već sprema.
Takve
prijatelje svako uvijek želi
na njenom
„Balkanu“ politike nema
tu se samo
priča, šali i veseli
staro dobro
vrijeme vječita je tema.
Prijatelji
naši što su širom svijeta
k'o paperje
zlatno rasejani žive
svako od
njih želi da barem prošeta
svojim
rodnim gradom i da mu se dive.
U mome
životu svud je magla gusta
i davno sam
pao ja na suhu granu
i sad molim
nebo želja mi je pusta
bar po sata
biti na Macinom „Balkanu“.
Višegrad,
30. septembar 2013.
K'O SUZE U
OKU
U kapi se
kiše ogleda i Sunce
i njiva nam
rodna i orač dok ore
i gomila
đaka dok ih školsko zvonce
priziva ka
sebi odmah nakon zore.
A kapi kiše
su k'o suze u oku
voljene
drage dok čeka svog mornara
pa se jadna
boji da ga druga uze
jer mu nije
dala ružu iz njedara.
I kapljice
rose kao kapi kiše
čuvaju u
sebi mnogo lijepih slika
i kada se
vrba na vjetru zanjiše
i kada se na
zemlju spusti motika.
I dok gledam
kapi vrratih se u jutra
kad je
momkovanje već bilo pri kraju
nije bilo
bitno šta nas čeka sutra
živjeli smo
sretno k'o da smo u raju.
Ali jedna
suza sretno lice mije
suza drage
što je radosna do bola
jer joj srce
novo sad pod srcem bije
i ta sreća
nova venama nam kola.
Višegrad, 5.
oktobar 2013.
VOLITE SE
LjUDI
Samo ljubav
prava
starost
usporava
za eliksir
sreće
pokloni joj
cvijeće.
I vidjećeš
tada
kako biva
mlada
a uz nju ćeš
i ti
mnogo mlađi
biti.
Dok se ljudi
vole
jedno drugo
mole
da bolove
svoje
podijele na
dvoje.
Kad neke
dileme
il teške
probleme
ne mogu da
rješe
jedno drugo
tješe.
Volite se
ljudi
ne budite
ludi
samo ljubav
prava
starost usporava.
Višegrad, 8.
oktobar 2013.
HOĆEŠ DA
BUDEŠ GLUMICA
Hoćeš da
budeš glumica
zvijezda
velikog ekrana
bićeš mi
mala suzica
u tišini
moga stana.
I još si mi
rekla kako
moj mir te
strašno sputava
da samo ja
mogu tako
da budem bez
svoga stava.
A ne znaš
malena moja
da mi se
kroz misli lome
i laž i
sebičnost tvoja
i svašta još
slično tome.
Volim te a
ne bih smio
jer ti nisi
vrijedna toga
i grešku sam
napravio
pustih te do
srca moga.
Zato idi
putem slave
i sjajnih
glamura
slava će ti
doći glave
i život pun
suza, bura.
Višegrad,
15. oktobar 2013.
MANSARDA
Bilo je to
davno na selu kod druga
oženismo
mlada valjana čovjeka
a svadba k'o
svadba, životu se ruga
pa im
poželismo sreću dovijeka.
Tri dana se
pjeva, jede, pije, slavi
svi ćemo do
kraja, onaj inat tvrdi
a četvrto
jutro bubnjevi u glavi
probudi me
čudno soba na mansardi.
Sjedila kraj
mene jedna dijeva bajna
i vlažnom je
krpom hladila mi čelo
bila je
prelijepa i bila je sjajna
a oči joj
kao u planini vrelo.
Reče da se
zove Dunja mlađa sestra
snajke nam
od sinoć i da samo želi
da pomogne
meni sklonit se od vjetra
koji strašno
duva k'o da se veseli.
Slagah da se
vjetra ja užasno bojim
da će ako
ode biti mi još teže
reče da će
mene čuvat tijelom svojim
i uz smješak
čudni pokraj mene leže.
Višegrad,
20. oktobar 2013.
LOV
Poslednjim u
sumrak letom
jastreb je
krenuo u lov
on vlada
ptičijim svijetom
koji se
sakrio pod krov.
U strahu
srca malena
drhture
golubljim ritmom
mrakom dva
oka svilena
lutaju za
večerom tom.
Crnog mačka
je domaćin
izjurio iz
doma svog
on mora da
nađe način
da voli srca
ranjenog.
A draga koju
on čeka
i o kojoj
snove snije
duše nemirne
k'o rijeka
a u sebi
bitku bije.
Ne može biti
odana
a ljubavi
mami je zov
u purpurni
sumrak dana
jastreb je
nadletio krov.
Višegrad,
31. oktobar 2013.
DOK GLEDAM
STARE ALBUME
Gledam neke
davne albume i mislim
kako sa
vremenom ljudski lik se mijenja
pa nas tako
sudba sa životom sraslim
mijenja po
volji jer nismo od kamenja.
Van Gog je
veliki jureć’ savršenstvo
da pronađe
bolje, crvenije boje
zapao u
čudno duše mu blaženstvo
pa je
odsjekao nožem uho svoje.
Mnogi ljudi
daju čitava bogatstva
da im
skalpel duže ljepotu sačuva
pa ne mogu
lako izać’ iz tog ropstva
na kraju će
vrijeme i njih da oduva
Niko ne
izmijeni što sudbina skroji
zato nisam
bolji ja na slici mojoj
“jer mi ova
moja koža dobro stoji”
napisa
Milica u pjesmi nam svojoj.
Zato i ne
žalim što mi lik se mijenja
i što mi se
stalno leđa povijaju
duša mi je
ista k’o i moja htijenja
pa nek gorom
čarnom vuci zavijaju.
Višegrad, 3.
novembar 2013.
MOJ PUT
Svi putevi
negdje vode
i svi nose
izazove
preko vode
do slobode
neka sila
naprijed zove.
U svakom je
i dilema
ako krenem
šta ću naći
neprolazna
noć mi nijema
il' ću sreću
ja pronaći.
Putevi su
moji mnogi
vodili me na
sve strane
a život mi
moj prestrogi
stavlja
rampe i zabrane.
Imao sam
puno volje
k'o za deset
ja prosudih
tražio sam
uvijek bolje
i u sebi i
kod drugih
Pa i sada
kad su puti
mnogi za me
zatvoreni
moja mašta
šansu sluti
vidici su
otvoreni.
Višegrad, 7.
novembar 2013.
IMA NADE ZA
NAS
Kroz maglu
nad gradom neki čudni zvuci
pa izgleda
kao da s nebesa stižu
uz zvuke klavira
smijeh i jauci
pa mi neki
trnci tik uz kičmu gmižu.
Al to nije
jeza što nesreću sluti
svečano je
kao da hor himnu poje
ispod svega
možeš violinu čuti
mješovite
misli u glavi se roje.
Da li nam to
nebo poručuje nešto
il mi se za
gore otvaraju vrata
ili mi to
mozak umiksava vješto
neko
osjećanje vrijednije od zlata.
Smijeh se
pojačava, jauci se gube
sa maglom
što blago klizi već uz stijenu
pa Sunčevi
zraci golubove ljube
probivši se
tiho kroz maglu k'o pjenu.
Eto nebo
takvu šalje nam poruku
da ljubav u
duši će donijeti nam spas
da čovjek
čovjeku svoju pruži ruku
da jedino
tako ima nade za nas.
Višegrad, 8.
novembar 2013.
TRI ŠEŠIRA
Po ugledu na
kafanu
dobre stare
Skadarlije
ne tražismo
piću manu
al nam vino
najmilije.
Nas tri
druga „mokra brata“
odlučismo
jednog dana
da dođemo u
tri sata
do „Lovačkog
restorana“.
Ali ne k'o
drugih dana
sa kaputom
bilo kojim
nego novim
od kangarna
svako sa
šeširom svojim.
Nas tri
druga, tri šešira
na po sata
crnog kilo
nema moje
srce mira
kako nam je
dobro bilo.
Vani kiša,
grmi, sijeva
dak nam
skori fajrunt prijeti
drugar Ciga
nama pjeva
i pjesmu
„Sjeti se sjeti“.
Višegrad,
13. novembar 2013.
OSJEĆAM SE
LOŠE NA PUTU DO DNA
Nesigurno
lebdim nad vulkanom bola
kada mi
otkinu najljepše parče sna
šta mi
vrijedi što je svaki život škola
osjećam se
loše na putu do dna.
Kroz grudi
mi struje olujni vjetrovi
a u glavi
strašni gromovi mi biju
svuda oko
mene ruše se svjetovi
samilosne
kiše iz očiju liju.
Skrhan bolom
što mi i dušu razjeda
k'o slijepac
bauljam ali guram dalje
borim se za
život sa malo izgleda
ali ja se ne
dam u njihove ralje.
Na mene
kidišu bjelosvjetske ale
oni koji
nikad ljudi nisu bili
još im samo
gladnim moje oči fale
i da se
pokorim toj ogavnoj sili.
Ali nema
šanse da mi kičmu slome
da se mojim
bolom naslađuju sada
da se žalim
na to više nemam kome
u spasenje s
neba ostaje mi nada.
Višegrad,
14. novembar 2013.
KRHOTINE
SNOVA
Prije par mi
dana Ciganka je prišla
sa željom da
gata i sudbu proriče
volio bih da
je mene mimoišla
nije meni
žao ono malo siće.
Ja slab sam
na djecu i njihovu sreću
a ona ih
troje vukla je sa sobom
rekoh da ne
želim i da ja to neću
da nisam
postao sujevjerja robom.
Možda nisi,
veli, al ja ću ti rečem
ne trebaju
karte vidim ti u oku
ako ne
pogodim, vene ću da sječem
ti imaš ranu
na duši duboku.
Ali tu si
ranu sam sebi stvorio
i svakim je
danom održavaš svježom
mjesto da si
lijepo nju zaboravio
ovako stvar
praviš sve težom i težom.
Zahvali se
smješkom na za djecu daru
ostavi me
dugo da mislim o tome
kako može
vidjet u očinjem žaru
krhotine
snova što u men' se lome?
Višegrad,
19. avgust 2013.
PRAVA LjUBAV
Ja davno
napisah da je ljubav prava
kada voliš
onog koji voli tebe
kad iz obe
duše buja ista lava
i kada bi za
nju darivao sebe.
I sad tako
mislim i rado se sjetim
poneke od
mojih baš takvih ljubavi
kada od
miline htjedoh da poletim
što ne može
nikad da se zaboravi.
Jedan stari
pjesnik davno lijepo reče:
„Sina moje
mame nešto divno boli.“
najljepše se
toga sjetiti u veče
tad je
najstvarnij to kako te voli.
Onda pustim
mašti neka je po volji
pa se
raspoložen ujutro ja budim
i život mi
bude nešto malo bolji
šanse su mi
veće da ja ne poludim.
Da volio
nisam, niti voljen bio
čega bih se
sada ja rado sjećao
o čemu bih
ove divne snove snio
i kroz
pjesme svoje u život vraćao?
Višegrad,
29. avgust 2013.
VOLIO BIH
BITI VJETAR
Kad bi moglo
što ne može
nekad biti
nešto drugo
riješiti se
svoje kože
biti sjena
magle dugo.
Ja bih rado
vjetar bio
slijedio ti
noge bose
pa u snove
ti se skrio
i mrsio
tvoje kose.
Il bih lahor
bio nježni
što mirise
polja širi
ili hladni
vjetar snježni
u kojem su
svi nemiri.
A proljetni
povjetarac
privuče se
parku bliže
vragolasti
ko školarac
pa haljine
dama diže.
Na jastuku
pored glave
bio bih ti
milo moje
pa te nježne
lokne plave
udisao jer
su tvoje.
Višegrad,
31. avgust 2013.
LATICE SU
SUZE RUŽE
Latice su
suze ruže
kad s jeseni
vene
i te suze
nebo stuže
u očima
žene.
Da l' te
voli il' ne voli
lati će ti
reći
da li da te
duša boli
il' se nadaj
sreći.
Ružine su
lati meke
kao drage
ruke
kao tihi
žubor rijeke
nose tajne
zvuk.
Neki šapat,
smješak sneni
ko zalazak
Sunca
za tim
znakom hrabro kreni
srce ludo
kuca.
A kada ti
dani prođu
kao lijepi
snovi
pa ti na um
lati dođu
ti sreću
prizovi.
Višegrad, 9.
septembar 2013.
LjUBAV
STAROSTI PRKOSI
Uhvatuću
vjetar što kroz šljivik juri
i raznosi
maglu na sve strane svijeta
ukrotiću
rijeku da više ne žuri
zaustaviću
noć dok se Mjesec šeta.
Sve ću da
uradim što mi je u moći
pa da ovo
vrijeme prilagodim tebi
kako bi ti
mogla opet meni doći
a onda ću
tebe da darujem sebi.
Šetaćemo
opet stazom prema brani
na kamenoj
klupi odmarati duše
gledajući
oblak, što nam maštu hrani
i nećemo
dati da nam snove sruše.
Htio bih ti
još i mnogo toga reći
koliko te
volim, da si meni draga
za ruku ću
dušo da te vodim k sreći
samo za nas
jesen biće jako blaga.
Naslonit ćeš
glavu ti na moje grudi
dok ti kosu
vjetar blago s čela nosi
gledaćemo
opet ljubav dok se budi
i dok kroz
nas dvoje starosti prkosi.
Višegrad,
12. septembar 2013.
NESTVARNA
Kao da je
magla žena
silueta samo
njena
kao da
priznanje čini
srebrenastoj
mjesečini.
Luna s neba
još gorjeće
vrijeme tiho
već prolijeće
pijetlovi u
lošem horu
najaviće
skoro zoru.
A do tada
djeva bajna
maglovita i
nestvarna
sjediće na
svojoj klupi
dok sve
snove ne sakupi.
A te oči
svevideće
toplim
sjajem još gorjeće
kao kada
zora sviće
i voljene
uvijek biće.
Pjesniku su
nadu dale
dok su svu
noć zvijezde male
nevidljivu
pređu prele
ja te volim
moj anđele.
Višegrad,
15. septembar 2013.
KAD ZAPARAŠ
NOKTOM
Kada me
upoznaš ti ćeš znati mila
da sam ja u
stvari nedosanjani san
i vidjećeš
da si u mom oku vila
najljepši mi
poklon za svaki novi dan.
Kad zaparaš
noktom ti po mojoj duši
zamirisat će
ti tad jorgovan plavi
ti ćeš
zbacit okov što te samo guši
i trčaćeš
bosa po još rosnoj travi.
A okovi
tvoji gruba stvarnost to su
nedostatak
volje da ih prevaziđeš
na tvoj
zahtjev sada nebo zvijezde prosu
sa svog
pustog brijega ti treba da siđeš.
Tada će za
tebe prelijepa sonata
dočarati
sjajna Jelisejska polja
pa ćeš sred
Pariza iz ženskog inata
glumiti
princezu koliko te volja.
Uvijek kad
se vratiš u moju blizinu
rime moje će
ti biti duši lijek
jer one ti
nose mog srca toplinu
mada pusti
sanjar ja sam ipak čovjek.
Višegrad,
19. septembar 2013.
MALENA
Kad vjetri
ušute poneki mi lahor
šapne tvoje
ime, Malena
još uvijek
kroz misli zaleprša nježno
tvoja marama
svilena.
Taj lahor
donese kroz sjećanja radost
vrati me u
naše dane
kada si uz
smješak divila se svemu
mirisu ruže
neubrane.
Toliko je
toga ostalo u meni
kao tvoja
uspomena
kada dušom
klonem tvoj mi smješak dođe
kao trajna
opmena.
Uvijek si
bila ti na mojoj strani
a ja mangup,
lola
pa i kad si
ljuta ti si znala biti
pravedna do
bola.
Ti si danas
sretna, porodica brojna
ponekad se
sjetiš mene
a ja u
samoći još maštam o nama
lahor mi
zacakli zjene.
Višegrad,
20. oktobar 2013.
SAD NEMA NI
SJENE
Daj opet
proteci mojim krvotokom
prodrmaj mi
srce ti dodirom svojim
i probudi
orkan tim prelijepim okom
evo na ivici
hridina ja stojim.
Kažu da sam
boem, možda nekad bio
pjevao uz
vjetar sa zvijezdama u horu
sa Kazom i
društvom u čergi sam pio
i glasniji
bio od valova na moru.
Kao vuk
samotnjak lajao na zvijezde
u život i
ljude gorko razočaran
mrzio ljigavce
što se kradom gnijezde
i muze
Talije ljepotom očaran.
Ja govorih
inim Jesenjina rime
kažu da sam
bio i u tome dobar
kad kroz
mene prođu tople moje plime
a kada ih
nema hladan sam k'o grobar
Ja imao sam
dušu a i ona mene
svađe su nam
p'jane tekle svojim tokom
od takvoga
mene sad nema ni sjene
daj opet
proteci mojim krvotokom.
Višegrad, 1.
novembar 2013.
LJUBAV ĆE DA
DOĐE
Uplela si mi
se među trepavice
i svu noć ih
plela
pa otvorih
oči jedva svađalice
pamet te
srela.
Ne umiješ
više ni da budeš nježna
drži te
nervoza
ponekad si
hladna kao ponoć snježna
hvata te
viroza.
Smanji
emocije, opusti se malo
sve će to da
prođe
ako stvarno
želiš, ako ti je stalo
ljubav će da
dođe.
A kada se
vrati u te ljubav bajna
ti voljećeš
mene
pa i starost
će nam ova biti sjajna
raj za
uspomene.
Pa ćemo k'o
nekad i u prkos svijetu
gradom
prošetati
zagrljeni
mila radujuć se ljetu
sjenke
upletati.
Višegrad, 9.
novembar 2013.
KAD SE DVOJE
VOLE
Kad s jeseni
kasne i klupe opuste
prvi sumrak
malo ranije nam dođe
čovjek često
gleda u oblake guste
neka tiha
tuga u srca nam uđe.
Ali jesen
može i lijepa da bude
kad se dvoje
vole u dubini srca
pa kada se
malo zajedno potrude
i svakome
srce u džez ritmu kuca.
Ne plaši ih
fijuk vjetra studenoga
niti tutanj
groma što ga munje nose
ona se
priljubi uz dragoga svoga
pusti da joj
vjetar i pomrsi kose.
Zavjetrina
dobra stablo je topole
dok nebo nad
njima gromovima puca
nemoćno je
ono kad se dvoje vole
na njegovim
grud'ma njeno srce kuca.
On je čvrsto
drži ko stamena stijena
ne da da mu
išta sad preplaši lane
moćnijim ga
pravi ta blizina njena
jednoga će
jutra proljeće da svane.
Višegrad,
11. novembar 2013.
Sadržaj:
1. Teci
vodo,
2. Zaborav,
3. Rekvijem
našoj topoli,
4. Odlaziš,
5. Sanja,
6. Samo
jedan tren,
7. Možda je
bilo,
8. Žvakača
ljubav,
9. Ko će ti
sutra te suze da ćuva,
10. Moja
ljubav,
11. Poželjeh
da ti napišem pismo,
12. Vesna,
13. A ja te
volim,
14. Jutros,
15. Dosta mi
je,
16. Napustit
ću noćas,
17. Šta je
to što tone u meni,
18. Nešto
kao rijeka,
19. Sjećaš
li se,
20. Dići ću
pogled,
21. Htio sam
sinoć
22 Volim,
23. I ne
pitaj,
24. Tanja,
25. Carice
moja,
26. Volim
sve što narcis nudi,
27. Moja
Vanja dušo snena,
28. Rijeka,
29.
Petrovaradin,
30. Džeri
Li,
31. Nikada
više ljubav,
32. I plaće
breza,
33. Tebi,
34. Čekanje,
35. To nije
dosta,
36. Dilema,
37. Koliko,
38. Ljubav
je kuja,
39. Mojom
nikad nećeš biti,
40. Dok
plamen drhti,
41. Kako je
lijepo,
42. Napiši
mi pjesmu druže,
43. Oprosti
malena moja
44. Zašto me
fortuna mrzi,
45. Brezova
drva,
46. Čuješ
li,
47. U stanju
sam,
48. Nek
ruleta noćas krene,
49. Kišni
petak,
50. Tužan
sam,
51. Baš me
briga,
52. Eh, da
mi je,
53. Od kad
pamtim,
54. Nema tuge,
55. To je
kraj,
56.
Poslednji sjaj,
57. Sve su
ljepše moje noći.
58. ...
Jutros se želja u meni rodi
59. Ne traži
me više
60. Suton
61. Morao
sam ostaviti jesen
62. Pet
želja
63. Oda
maturantima ’73.
64. Jedne
nedelje je otišla i Neda
65. Pogrešan
voz
66. Rođendan
67. Lampa
petrolejka
68. Tufne
plave boje
69. Kobac
70. Ne
putujem više
71. Ulična
svjetiljka spava
72. Ni brezu
dugo nisam vidio
73. Sa druge
strane ogledala
74. Nebom
moga grada
75. Tišinom
zanesen
76. Tetovaža
na duši
77. Jelena
brineta
78. Jesen u
mom gradu
79. Kod mace
na „Balkanu“
80. K'o suze
u oku
81. Volite
se ljudi
82. Hoćeš da
budeš glumica
83. Mansarda
84. Lov
85. Dok
gledam stare albume
86. Moj put
87. Ima nade
za nas
88. Tri
šešir
89. Osjećam
se loše na putu do dna
90. Krhotine
snova
91. Prava
ljubav
92. Volio
bih biti vjetar
93. Latice
su suze ruže
94. Ljubav
starosti prkosi
95.
Nestvarna
96. Kad
zaparaš noktom
97. Malena
98. Sad nema
ni sjene
99. Ljubav
će da dođe
100. Kad se
dvoje vole