utorak, 8. ožujka 2016.

Zbirka pjesama


Savo Škobić:
                                HTIO SAM SINOĆ
                                       (pjesme)

TECI VODO!

Daj, teci vodo ukleta,
snovima mojim začeta!
Nek ruka moja ne stane
dok nova pjesma ne svane.
Dok čemer ukus ne stvori,
dok krv se u srcu ne skori.
Dok nova nada ne plane,
ili dok stare ne nestane.
Teci vodo teci
ili nemoj teći!


ZABORAV

Već sa ljubomornim jutrom,
i sa maglom u brezinoj kosi,
prokislim uspomenema
i ne dosanjanim snima,
bivam stariji za jedan zaborav.

Uvijek se ponešto otkine
i sklizne kroz procjep nepovrata.
Neki dobar vic, neki tužan pogled,
nešto što nas je nekada činilo srećnim
ili što je punilo grudi tugom.

I tu su htijenja skoro beskorisna,
uzaludni su pokušaji da se nešto očuva
svježim i istovjetnim, nekoliko godina.
Vremenom sve gubi svoj oblik
i postaje osnovna supstanca zaborava.

Novi Travnik, 1970.


REKVIJEM NAŠOJ TOPOLI

Prva si, sjećam se, gorda i uvijek budna
pružala svoje radosne ruke
svakom novom danu.
Jedino te je kiša znala rastužiti.

Ljudi su se oko tebe okupljali
kada god su morali neku mudru odluku donijeti.
Ti si im iako nijema služila kao savjetodavac
Jedino te je vjetar tjerao u plač.

Zimi si nas uvijek skrivala u svoju toplu zavjetrinu.
Nas, od herojstva promrzle prve đečake Prvomajske.
Onda bi nas s proljeća obradovala svojom visinom.
Svi smo ti se divili, a najviše mi,
koji smo tek prestajali biti đečaci

Tobom smo se kleli našim prvim ljubavima,
a ti si, uvijek mudro, čuvala naše tajne.
Tada su došli na glupu ideju, oni manje romantičniji od nas,
oni za koje je drvo samo drvo.

U početku smo bili ogorčeni, mi prvi đečaci Prvomajske.
Sa smrću te naše topole, gasnulaje pregršt lijepih snova, sjetnih uspomena.
Onda smo shvatili da će ove zime ta naša topola grijati dom novih đečaka.
Onih đečaka koji će se nekom drugom topolom kleti na ljubav.

Možda će i plakati kada tu njihovu topolu budu sjekli.
Mi nismo plakali.
Mi smo bili tužni
i ponosni što naša topola hrabro mre.


ODLAZIŠ

Još i sad vidim
i vrbu i rijeku i put i tebe.
Odlaskom nudiš mi kraj.

Vrba ti maše dugo granama zlatnih niti.
Rijeka ti nudi sjaj večernji, da srce zebe.
Put te uporno vodi u nepovrat, će te skriti.

I vrba maše,
i vrba maše,
i maše vrba, a ti odlaziš.

I rijeka nudi,
i rijeka nudi,
i nudi rijeka, a ti odlaziš.

I put vodi,
i put vodi,
i vodi put, a ti odlaziš.

I vrba,
i rijeka,
i put,
i ja,
a ti odlaziš.


SANjA

Volio sam jedne zime jednu Sanju.
Dok su se nijemi vrhovi planina
gordo dizali, i pomalo tužno
dizali ka nebeskom beskraju.

Ta je Sanja, o kojoj pričam,
u stvari i bila velika pričalica.
Dok su nijema lica izvještačena i tupa
slušala vječno njena blebetanja,
ja sam joj rekao da laže.

I zamislite, zaćutala je.
Ćutala je ona, ćutao sam ja.
Gledali smo se dugo nijemo i bezizražajno.
Nismo čekali ništa a htjeli smo mnogo.
Da, i to se može.

Ko zna koliko bismo mi tako ćutali
da nije došlo proljeće.
Imi smo se, kao što to biva, u proljeće
zavoljeli.


SAMO JEDAN TREN

Kad bih smio da volim,
volio bih tebe,
maker, samo jedan tren.

Svi bi rekli da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo saćuvanih .

Kad bih smio da želim,
želio bih tebe,
makar, samo jedan tren.

Svi bi rekli da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo sačuvanih.

Kada bih smio da sanjam,
sanjao bih tebe,
maker, samo jedan tren.

Svi bi rekli da je ljubav samo sjenka iluzija mojih, nijemo sačuvanih.

Kada bih smio,
u stanju bih bio
voljeti tebe,
makar, samo jedan tren.


MOŽDA JE BILO

Možda je bilo, šta da kažem,
puno riječi, puno nada,
i eto, sada, ja se slažem
životom, da mi ljubav vlada.

Možda je bilo, ne znam reći,
nečeg čudnog u tim snima,
o toj svojoj novoj sreći,
pričam priče nove svima

Možda je bilo, što da lažem,
u toj vezi lijepih dana,
da sad se nadam životu blažem
ili da mi mašta bude mana.

Možda je bilo da dođe treći,
maštanja moja on da kvari,
jer tvome srcu on je preči,
a ja sam ti samo prijatelj stari.

Možda je bilo šta da kažem,
možda je bilo ne znam reći,
možda je bilo što da lažem,
možda je bilo da dođe treći,,
možda je bilo . . .
možda je bilo . . .


ŽVAKAĆA LjUBAV
Jednom davno, prije mnogo zima,
sretoh Marijanu, mjesečinom plovi.
Zavoljeh je sjetno kao što se voli
đevojka lijepa, kao što je ona.
Ali neku narav imala je glupu,
jer sve dok je ljubim ona gumu žvače,
ja je ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
Al je ipak voljeh, čudnije i jače,
pokraj rijeke noću tamo kraj bazena
ja joj čitah Lorku, a ona mi snena
reče da me voli, i još toga mnogo
u zanosu sreće, al znam da me laže,
jer sve dok je ljubim ona gumu žvače,
ja je ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
I dok kiša pada i dok vjetrić piri,
ljudi žele sunce srce da im grije,
ne misle da stvari još i gorih ima,
nego što je studen i košava zima,
ima bome, ima, kada ljubav stane,
jer sve dok je ljubim ona gumu žvače,
ja je ljubim,
ljubim,
ona žvače,
žvače.
I s proljećem prvim kad se nova rađa,
žvakaća nam ljubav zbog sve većih svađa,
raspade se snena u tami bazena,
i danas se nekad Marijane sjetim,
u snovima opet zbunjuje me ona,
jer sve dok je ljubim ona gumu žvače,
ja je ljubim
ljubim,
ona žvače,
žvače.


KO ĆE TI SUTRA TE SUZE DA ČUVA

Jedne smo se noći u tišini sreli,
mjesec ti je meku milovao kosu,
u zagrljaju nježnom čekali smo rosu,
rastati se nikad nismo više htjeli.

A cijele noći lahor nježno duva,
vrbino lišće tiho s tobom plače,
ko će ti sutra te suze da čuva,
i ko će te voljeti od mene jače,

Rosa pade tiho da nas ne probudi,
i umi nam nježno uspavana lica,
iz sna nas prenu cvrkut malih ptica,
i viđesmo sretni jutro kako rudi.

A vjetar poče još jače da duva,
vrbino liše tiho s tobom plače,
ko će ti sutra te suze da čuva
i ko će te voljeti od mene jače.


MOJA LjUBAV

Nikada ti više neću reći da te volim,
tako mi Sunca.
I nikada više za tebe neću loviti vjetar.
Ti u stvari ne zaslužuješ ni sve te zore,
kad ih tako pospano gledaš.
One, pospanko moj mali, zaslužuju fanfare
te zore.

Ni večeri nisu više tako lijepe,
ni večeri.
Nekada su bile pune tvoga smijeha
i treptaja,
sad su gluve, pune dugih ćutanja
prijete rastankom.

Suze su ti više slane nego one davne,
one prve.
I pogled taj pogled nije više onaj ?
onaj dragi
Ništa više nije kao prije, jedino moja ljubav,
moja ljubav.

Što se tebe tiče sve je gotovo,
sve.
Ništa se tu učiniti više ne može,
ništa.
Mogu još samo maštati o nama,
o nama.

Nikada ti više neću reći da te volim,
tako mi Sunca.
I nikada više za tebe neću loviti vjetar,
nikada,
vjerujem NIKADA.


POŽELjEH DA TI NAPIŠEM PISMO

Poželjeh da ti napišem pismo nježno kao tvoja duša,
ali ni jedne blage,
toliko blage riječi ne nađoh,
iako te volim.

Bože, zašto sam pjesnik
kada ljudi nisu izmislili ni jednu dovoljno nježnu riječ.
Zaštom jednostavno nisam kipar, pa da stijeni dam tvoj lik.
Što bi tada planina bila ponosna na tu svoju stijenu.

Zašto bar nisam muzičar,
pa da muzikom dočaram tvoj blagi drhtaj kada si srećna.
Bio bih najtraženiji muzičar svih vremena.

Jer, nema te umjetnosti koja te ne može
i ne smije dočarati, i oslikati toliko divnu kao što i jesi.
Jedino pjesma zadrhti pred tim činom
ovako, kao što sada ova pjesma
drhti.


VESNA

Vesna nije htjela
ili nije smjela
da bez riječi nijemo
napusti moj grad.

Samo joj je trava
noću kada spava
šaputala tiho
da otići mora.

Ideali njeni
nijemo oboreni
spavali su tiho
čekajući kraj.

Lahor joj je blagi
vraćao san dragi
a stvarnost je gruba
budila iz sna.


A JA TE VOLIM

I cvrči cvrčak i šumi šuma
i sunce peče i voda teče,
a ja te volim.

I ne cvrči cvrčak i kiši kiša
i lijevi tip je veći, jer je treći,
a ja te volim.

I prava trava i koljeno lijeno
i sreća veća što smo u tami sami,
a ja te volim.

I kaži laži i moli da ne boli
i idi vidi dal lažem kad kažem.
a ja te volim.


JUTROS

Poslala me jutros zvijezda
da joj malo noći kupim,
da dosija što ne uspje prošle noći.

Poslala me jutros magla
da joj malo stakla kupim,
da zamagli što ne uspje prošle noći.

Poslala me jutros bijeda
da joj malo želja kupim,
da uživa što ne uspje prošle noć.

Poslala me jutros ljubav
da joj neke oči kupim,
da izljubi što ne uspje prošle noći.


DOSTA MI JE

Dosta mi je,
Dosta,
i tebe i mene,
i sivila mutnog što mi grudi hrani.

Ta gđe su ti dani,
i slatki i slani
poljupci na rijeci u hrastovoj sijenci.

Gđe su da zabruje
pubertetske struje,
da te volim,
a i ti,
i ti da voliš mene.


NAPUSTIĆU NOĆAS

Napustiću noćas tebe i tvoj dom,
bezglavo ću poći, vjeruj bilo kuda.
Volio sam tebe srcem, snagom svom,
volio sam zalud, ti si posve luda.

Vrijeme tvoje ljubavi već je davno prošlo,
šaputanja duga sad su samo snovi.
I ćutanja dugih sad je vrijeme došlo,
u tvome je oku, znam, već neko novi.

Napustiću, vjeruj, naći ću već snage
i za taj prokleti čin otuđenja.
Oči su ti vlažne i prkosno drage,
no ja hrabro zborim dušo doviđenja.

Napuštam te zauvijek, jer ja tako želim,
odlazim u beskrj maštanja pred zoru.
Odlasku svome tako se veselim,
sa srca ću skinuti ovu tešku moru.


ŠTA JE TO ŠTO TONE U MENI

Šta je to što tone u meni,
ljigavo, sivo i sveto,
da li su možda to dani sneni,.
il ljubav moja je to.

Šta to kroz mene teče
u ludom vrtlogu krvi,
i maštu mi moju kreče,
da stignem do tebe prvi.

Šta mi to sjećanja vraća
u doba snova i nada,
i da l mi je zbog toga jača
želja što dušom vlada.

Šta mi to govori vječno
da ljubav je nešto kleto.
jer ona živi srećno,
a ja ko bolesno pseto.


NEŠTO KAO RIJEKA

Ti si nešto kao rijeka,
tihi žamor za lijep san,
utjeha si koja čeka,
da joj svane novi dan.

Nikad nisi htjela biti
mojih snova tiha rima,
vječno želju ti ćeš kriti,
a ja ću je reći svima.

Neka tvoja topla ruka
putem zvijezda sreću traži,
nek mi glas tvoj meka zvuka,
poraženog boli blaži.

Neka tvoje nježne oči
uspavanku meni daju,
nek mi kažu da ćeš doći
opet u svom srećnom sjaju.

Novi Travnik, 8. maja 1965.

SJEĆAŠ LI SE

Sjećaš li se kako smo jednog jutra
u ono proljeće
pokušali da odpjevamo naljepšu pjesmu života.

Umjesto na notnom sistemu linija,
po žicama dalekovoda su se poredale crne,
poslovno ozbiljne vrane, glumeći note.

Sjećaš li se kako se odmah zatim
sunce skrilo za oblak crnih misli,
i dugo tražilo da mu oslobodimo put.


DIĆI ĆU POGLED

Dići ću pogled,
dići ću glavu,
dići ću ruke,
ustat ću.

Bacit ću pogled ka horizontu,
klimat ću glavom u pozadrav,
pružat ću ljude za zagrlja,
krenut ću u nepovrat.

Pogled će me voditi ka nadanju,
glava će počivati u sjećanju,
ruke će lebđet u ničemu,
a hodat ću vječno u mjestu.


HTIO SAM SINOĆ

Htio sam sinoć, jedina moja, cvijeće da ti berem,
ali, u oktobru kao za inat ne cvatu ljubičice.
Zatim sam htio, najdraža moja, grudi da si derem,
da mi nikad više tvoje vrele suze ne pokvase lice.

Htio sam sinoć, jedina moja, Lorku da ti čitam,
ali, ti se stih pojma nemam zašto iza suza sakri
Zatim sam hio, najdraža moja, da sam gradom skitam,
da mi društvo čine u tišini noći ti parkovi mokri.

Htio sam sinoć, jedina moja, da svu ti ljubav dam,
ali, tebi, ipak, sad mi je tek jasno, do nje nije stalo.
Zatim sam htio, najdraža moja, da budem vječno sam.
Lorku da ti čitam nikada mi više na um ne bi palo.
Htio sam sinoć...
htio sam...
sinoć....


VOLIM

Volim tvoj stih,
tvoje tople rime,
volim kad u njima
nađem svoje ime.

Volim tvoj lik,
tvoje tužne oči,
u njima je staza
kojom ćemo poći.

Ići ćemo negđe
putem tvojih nada,
ići ćemo dugo
sa kišom što pada.

Da li ćemo stići
ikad u te dvore
što čekaju negđe,
tu, uz samo more.

Volim tvoj san,
ja u njemu živim,
u svakom tvom stihu
ja se snu tvom divim.

Volim tvoj glas,
ti ćeš njime moći
mene povest putem
kojim ćemo poći.

Novi Travnik, maj 1975.


I NE PITAJ

I ne pitaj da l su zore
isto sive kao prije,
i ne pitaj da l se more,
u sutonu tiho smije.

I ne pitaj da li ptice
čuvaju još naše tajne,
da l mi kiša mije lice,
da l su moje oči sjajne.

Ti ne pitaj ništa više,
nemaš prava ništa znati,
sad su samo moje kiše,
i njih neću nikom dati.

Još jedino vjetar zbori,
ponekad o davnoj sreći,
i šapuće tiho zori,
jedino me san još liječi.

Novi Travnik, 12.1o.1976.


TANjA

Kad na nebu zvijezda plane
i muzika sve nađača,
ti živjet ćeš divne dane,
đetinjega smijeha, plača.

Sada spavaj drago dijete,
nek ti lijepa bude sanja,
topla nježna i bez sjene,
bratimice moja Tanja.

Koliko će kiše pasti,
poplavama da nam prijete,
tolika ćeš ti porasti,
lepršavo milo dijete.

Sutra ćeš ti naći vrata,
paučine, lišća, granja,
vrata mira, a ne rata,
đevojčice, mila Tanja.

Novi Travnik, 7. maja 1977.



CARICE MOJA

Ako me voliš, a ja ti dođem
u neke divne pijane sate,
i onda krenu kroz mene za te
bujice sreće i jato snova.

Hej, znaj - ti tad ućuti,
i ćutanjem me mrzi,
i ćutanjem me voli,
i ćutanjem, učini da tuga ne boli,
Carice moja.

Vino i tuga kada se nađu
u istoj čašI, u istoj zori,
i onda srce istinom gori,
bujicom sreće, i jatom snova,
Carice moja.

Novi Travnik 26. avgusta 1991.


VOLIM SVE ŠTO NARCIS NUDI

Mislio sam da za mene
više neće svitat zore,
mislio sam da će sjene
iz prošlosti da žubore.

Mislio sam da će ruke
uvenuti od čekanja,
mislio sam da ću zvuke
ugušiti iz sjećanja.

Volim sve što narcis nudi,
volim tvoje smijalice,
u stanju sam da poludim,
čim ugledam tvoje lice.

Volim kad mi kažeš sj etno
da su kiše malo tužne,
znam, da kadkad lažeš spretno,
da su stare zime ružne.

Ali, evo, desilo se,
moja ruka vedrija je,
moje oko srećom sija,
Ja te volim - j a te volim.

Novi Travnik, 8.2.1979.


MOJA VANJA DUŠO SNENA

Kao neka davna sjena
opet mi se ista javiš,
kao nada probuđena,
mojom dušom ti se plaviš.

Tvoje tijelo, tvoje oči,
tvoja kosa u svanuće,
mislio sam sve će proći,
sve što biješe moje juče.

Hej Vanja, moja Vanja,
da l još trojke stepom jure,
da li tvoja duša sanja
one naše davne bure.

Ko se sada s tobom smije,
moja Vanja dušo snena,
ko ti blage ruke grije,
moja nado promašena.

Daleko su zime one
kad nam pjesma ljubav dade,
dok jutarnja zvona zvone,
samo za nas vrijeme stade.

Sad je vrijeme sasvim drugo,
mene grli još gitara,
dobar dan ti želim tugo,
dobar dan ti pjesmo stara.


RIJEKA

Tako tiho teče rijeka
kao vrijeme oko mene,
kao kada vrba čeka
da joj vratim uspomene.

Nikad ova rijeka neće
biti više naša Sena, ?
nema onog šuma sreće,
jer j e vrba prevarena.

Sad se vrba rijeci svija,
sada rijeka vrbu tješi.
doći će i dani ljepši,
sunce sreće će da sija.


PETROVARADIN

Usnule sjene prastarog grada
i tiha voda Dunava,
opijaju moja čula
još i sada,
iako sam daleko, daleko.

I lijepe oči Eržike,
plavlje od neba beskrajnog,
lutaju mojim mislima,
i kao u lavirintu
ne mogu izlaz pronaći.

A pjesma sjetna, tanana,
iz duše smjerno pjevana,
spontano nudi sjećanja,
a noć je duga besana.

Pucarevo, 2 8.6.1985.


DŽERI LI
(Sanjici)

Moja mala Džeri Li
jesu li te prepali
svi ti plavi snjegovi
ili si mi tužna ti.

Budi hrabra Džeri Li
to su samo ružni sni.
Reci jednom hoću ja.
Reci jednom želim ja.
Reci jednom to sam ja.

Daj, ne plači Džeri Li,
znaš da su to foleri.

Pucarevo, 1. maja 1986.


NIKADA VIŠE LjUBAV

Nikada više nikome neću reći da volim,
i ako se to i desi, ušutjet ću.
kao da su rijeke zanijemile u meni,
a misli hrle u nepovrat,
došla si, bila i nestala,
a ništa se moga srca pitalo nije

Volio sam tebe i hirove tvoje nenadane,
i bio sam spreman srce ti na dlanu darivati,
šaputati Jesenjina na tvoje uvce maleno,
ej, drugovi znani.

Ljubav zloća, jedna bj elosvjetska, me opet slagala,
u moju se srž uvukla i harala kao carica,
bio sam lud, pametan, nesretan, sretan i sve tako,
a kiše su lile neprestano u meni,
više nikada ljubav.

Pucarevo, 12. marta 1985.


I PLAČE BREZA
(Po Dučiću)

Svetu vatru bakreno nebo raspaljeno sija,
crveni rijeka večernjeg žara, htijenja
smaragdovih gora blijeda kao čežnja,
u proljetnoj noći lasta gnijezdo svija.

Usnuli vjetri šumarkom se kradu
da sruše gnijezdo lastavici jadnoj,
dok traži hranu đeci svojoj gladnoj,
dok plače breza u vjetrovom hladu.

A mala zvijezda nestašno treperi,
usnulu pjesmu srećnih obećanja,
i srećna je lasta, jer ponovo sanja
da su živa ptičad i da nema zvijeri.

I plače breza, uzaludno želi
da Sveta vatra oči joj spali,
jer viđe jednom ptičad gđe su klali,
a ptičići samo živjeti su htjeli.

Svetu vatru bakreno nebo raspaljeno sija,
crveni rijeka večernjeg žara, htijenja
smaragdovih gora blijeda kao čežnja,
u proljetnoj noći lasta gnijezdo svija.


TEBI

Tebi, kojoj istina i strepnja
u oku pakleno igraju kolo,
nudim ljubav čvršću od stijena,
i srce na dlanu toplo i golo.

Tebi, kojoj se na usni svela
sva bjelosvjetska tišina što gori,
nudim sva ćutanja, i sva opijela,
i nešto što srce mi tjera da se bori.

Tebi, što ti riječi bezglasno klize
iz oka, što nešto nepostojano traži,
nudim tugu da ti savjest grize,
jer istine nema bez začina laži.

Tebi, što si tako prokleto lijepa
i svjesna toga, si ponosno biće
pijana stih ti moja želja sklepa,
al ne laži sada da to te se ne tiče.


ČEKANjE

Jednom davno, mali dok sam bio,
ja zavoljeh plavih očiju joj sjaj,
a bila je lijepa, i bio je maj,
reći da je volim, ja joj nisam smio.

Želio sam ljubav kao žedan vode,
sklonim se da tugujem tu u neki kutak,
strpljivo sam čekao povoljan trenutak,
ona ne dočeka već sa drugim ode.

Novi Travnik, 1970.


TO NIJE DOSTA

Ostaviti nešto kao dio sebe
makar i u stihu da ti bude oko,
pa kad čitaš dušo da ti savjest grebe,
ja stremim sa stihom da odem visoko.

Ostavi ti nešto da vam maštu pali,
da vašom dušom moje riječi gaze,
da i mi smo znajte nekad pisat znali,
u dobu kad druga đeca jezik plaze.

Ostaviti nešto zbog čeg srce zebe,
jer u vašoj duši sada vlada tmina,
u snu želim da sjedim kraj tebe
i čitam ti stih kraj topla kamina.

Ostaviti nešto kao spomen mali,
kao ova pjesma što misli nam zove,
kao mirnog mora što nemirni vali
udaraju čamce što životom plove.

Ostaviti nešto kao dio sebe,
ostaviti nešto da vam maštu pali,
ostaviti nešto zbog čeg srce zebe,
ostaviti nešto kao spomen mali.


DILEMA

Kao sreće most duga se slila,
od žalosne breze prema tihoj rijeci,
i pitanja mnoga ko u zagoneci,
htio sam ti sada postaviti mila.

Ali za te stvari treba srce j ako,
lako je sa smj eškom promatrati dugu,
ali da ti kažem, da ja volim drugu,
i da ću otići, vjeruj nije lako.

Zašto breza ćuti, žalosno se svila
kao da sam nesrećnik jedini na rijeci,
a pitanja mnoga ko u zagoneci
htio sam ti sada postaviti mila.

KOLIKO

Koliko nijemih lutanja sj etom
umornog stiha što bolno rida,
koliko briga pčele za cvijetom,
toliko bolnog kajanja i stida.

Koliko htijenja za životom novim
da se neš to novo oko mene desi,
koliko ću moći reći stihom ovim,
toliko će lakši biti moji grijesi.

Koliko varanja u igri života,
niskih udaraca i prljanja duše,
koliko preskakanja zabranjenog plota,
toliko se moji ideali ruše.

Koliko bolnih obećanja nada,
iskrenih želja vjerovanja sreći,
koliko plača zbog odbjeglog stada,
toliko želja duše što ječi.


LjUBAV JE KUJA

Ljubav j e kuja koja liže i grize
sve prema svojim trenutnim htijenjima.

Ljubav za mene više nije.

Riječi su smij ešne ljubavne,
ako iskreno nisu ni reč ene ni shvaćene a govor e o ljubavi.

Ljubav za mene više nije.

Ruke su duge i požudno drhte
i prave su samo ako dohvate ono čemu teže i budu dohvaćene.

Ljubav za mene više nije.

Oči su želja i tuga,
u njima klija, raste i vene ljubav, a da o tome odlučivati ne mogu.

Ljubav za mene više nije.

Srce je farsa nesnivana tragedija kroz gusto granje
i samo za idiote nije.

Ljubav za mene više nije.

Pucarevo, 13. marta 1985.


MOJOM VIŠE NIKAD NEĆEŠ BITI

U polutami sobe dok sa prozora sjena
pokriva ti lice, njegovu mirnoću
slušam, kako tvoja duša neizmjerna
prijetnjama mi svojim obećava samoću.

Pokatkad ti, samo skoro neprimjetno,
neki sjetni smješak zaleprša licem,
pokrivena nisi, a doba nije ljetno,
i već davno nježne pobjegle su ptice.

Kad bih samo smio u sanje ti ući,
bezbolno po tebe i po tvoj e čari,
htio bih da saznam šta je to što muči
tvoje toplo tijelo i sreću ti kvari.

Znam da više mojom nikad nećeš biti,
to drhtavo tijelo drugi će da ljubi,
o tebi ko ženi ne želim ni sniti,
jer teško je kad se čak i u snu gubi.

Novi Travnik, 27.10.1971.

DOK PLAMEN DRHTI

Tražeći temu za pjesmu novu,
šibicu kresnuh i gledah joj plam,
žuta mu toplina izgara u slovu
stiha, što iz grudi slijeva mi se sam.

I dok plamen drhti sjećanje se vrati,
u oku ti iskru još i danas vidim,
suzno bi ti oko čekanje da skrati,
ja ti se te suze bespomoćno stidim.

Zatim te vidjeh kako puna sreće
hvataš vjetar rukama objema,
na umorno ti tijelo ja donosim cvijeće,
al šibica zgasnu druge više nema.

Novi Travnik, 28.10.1971.


KAKO JE LIJEPO

Kako je lijepo
kad se duše lome
neki nježni zvuci
neke stare zore.

Kako je sretno
biće što te voli
da zbog tebe umiru
najtužnije boli.

Ti si nešto novo,
biće koje biva,
ti si lijepi sanak
što se tajno sniva.

Kako je tužno
kad se ruše snovi,
kada se bez nade
sanjari i voli.

Kako je sjetno
svako tiho veče,
kad negdje kroz tebe
maštanje proteče.

Novi Travnik, 19.10.1979.


NAPIŠI MI PJESMU DRUŽE
(Pavlu)

Napiši mi pjesmu druže
o nježnosti ove žene,
neka želje naglas kruže,
uspavane oči njene.

Neka pjesma tvoja krene
krvotokom do mog srca,
nek poželi nekad mene
da me grije poput Sunca.

Napiši mi pjesmu neku
što će pjevat o ljepoti,
neka tople suze teku,
nek se sreća s tugom stopi.

Ti napiši da ja pjevam,
nek ne bude pjesma tuge,
nek ponudi što ja nemam,
malo sreće za sve druge.

Želim pjesmu tvoju snenu,
želim nadu da me grije,
želim ludo ovu ženu,
želim da se vječno smije.

Novi Travnik. 12. marta 1969.


OPROSTI MALENA MOJA

Oprosti malena moja
što snage ja nemam više,
sada sam ko tužna rijeka
kojoj su potrebne kiše.

Oprosti malena moja
ja sad već govorim tiše,
ruka mi drhti, ja starim,
meni su potrebne kiše.

I vjetri da ljubav vrate,
i snovi da noći skrate,
i tihi jecaj gitare,
i zora da mi svane.

Novi Travnik, 16.1.1974.


ZAŠTO ME FORTUNA MRZI

U oku mi vrijeme stade
i kroz maglu šapat čujem,
kreni opet, ima nade,
ja željama dušu trujem.

Drhtava mi ruka traži
zadnju paru što se skrila,
piće moje grudi snaži
da l je sreća što je bila.

Krupijea prsti brzi,
vrte rulet nadu nude,
zašto me Fortuna mrzi,
što će biti neka bude.

Prodao sam sve što mogoh
i propio nemoguće,
samom sebi ne pomogoh,
više nemam čak ni kuće.

Dok se rulet dugo vrti
moja duša sreću sanja,
neminovna ruka smrti
mene vodi put beskraja.

Pucarevo, 6. jula 1987.


BREZOVA DRVA

Nježno bijela, kao grudva snijega,
kora joj u tankim kaiševima se ljušti,
i mala krošnja iznad toga svega,
malo me štiti dok kiša bijesno pljušti.

Eto, to je breza, iako ne želim
suviše grubim riječima da vam pišem
o stablu sa kojim ludo se veselim,
da nakon kiše mogu veselo da dišem.

Zima je bila te tako i hladno,
ni žive duše da ide po putu,
samo jedno kuče smrznuto i gladno
kraj hladne peći šćućureno u kutu.

A onda, naglo, kao grom iz neba,
sjekiru zgrabih što je iza vrata,
sa stola uzeh zadnji komad hljeba,
i vratih se tek nakon dva tri sata.

U maloj sobi sad je sasvim toplo,
i pas je pustio da ga san obhrva,
pred kućom leži oboreno truplo,
a pored šporeta jadna brezova drva.


ČUJEŠ LI

Čuješ li
vjetrovi više ne viju.

Čuješ li
i kiše su stale.

Čuješ li
ja starim.

Ti to ne čuješ,
a eto, ja to sve čujem.

Novi Travnik, marta 1977.


U STANJU SAM

U stanju sam da za tebe
vjetru kažem da utiša,
prisvojih te ja za sebe,
zavidi mi čak i kiša.

Možda moje nisu rime
kao što su nekad bile,
u svakoj je tvoje ime,
oči su se tu sakrile.


NEK RULETA NOĆAS KRENE

Nek ruleta noćas krene,
nek se vrte snovi moji,
neka gore oči njene,
ja sam srećan što postojim.

Zaplesat će sad žetoni
po zelenom stolu sreće,
u grudima srce zvoni,
napustit me Luna neće.

Na kocku ću dušu stavit,
u oku će stati suza,
šampanjac će noćas slavit,
Fortuna je moja muza.

Kreni kolo sreće moje,
Hazard liječi stare rane,
na stolu su sanje tvoje,
sjećanje na davne dane.

I loptica neka igra
ritmom moga ludog srca,
nek skakuće kao čigra,
šampanjac će sad da puca.

Nada jeste svemoguća
dok se igra bilom mojim,
kazino je moja kuća,
ja ću igrat dok postojim.

Pucarevo, 6. jula 1987.


KIŠNI PETAK

U mome gradu svakoga petka
padaju kiše.
Prvo ih dugo pospano nebo nudi samo
a zatim, grunu kao kašlji nebeski
daleko tamo.
Tada se čudim što olovka moja
sama piše.

U mome gradu svakoga petka
padaju kiše.
Kao po voznom redu oblaci se slože
u vrstu po jedan,
zatim se malo stisnu, dogovore,
a dan ih je žedan,
umjesto mozga komanduje srce olovci da piše.

U mome gradu svakog petka
padaju kiše.
One padaju i srijedom, ali su najljepše
u petak.
Danas kao nikada prije, taj petak je
Izuzetak.
Danas (Malena ti znaš), to nebo plače
a ne liju kiše.

Novi Travnik, 15.5.1968.


TUŽAN SAM

Tužan sam,
tužan do neba,
tuga mi dušu ispija.

Moju dušu koja biješe
vrelo sreće melem rani,
dušu, koja nadom hrani
i raskida bezizlaze.

Sad odjednom tuga koja
prići duši nije smjela,
baš u nju se uselila,
pa piruje i šenluči.

Razori mi snove plave,
rastjera mi prijatelje,
vatru loži pod kazanom
u kojem se eto nađoh.

Novi Travnik, 27.2.1991.


BAŠ ME BRIGA

Baš me briga što si čudna,
što si otkačena,
ja znam da se iza plašta
krije prava žena.

Baš me briga što si sjenu
stvorila od sebe,
al’ me boli što si rekla
da nisam za tebe.

Nikad više tugo,
nikad više drugo,
nikad više malena,
nečeš biti voljena.

Baš me briga što su noći
sada pune vina,
ja znam da na srcu svome
čuvaš našeg sina.

Baš me briga što će vrijeme
jednom reći svoje,
al me boli što za uvijek
gubim oči tvoje.


EH, DA MI JE

Ti si rijeka koja teče
mojim venama.
Proveo sam ludo veče
s drugim ženama.

Tek kad sam te izgubio
saznao sam to,
sve je ovo život htio
sve je suđeno.

Eh, da mi je sunca vatra,
plavog groma mač,
slušala bi svakog jutra
ti sudbine plač.

Jezdio bih nebom sreće
sudbu gonio,
a onda bioh svježe cvijeće
tebi donio.

Pucarevo, 9. maja 1988.


OD KAD PAMTIM

Od kad pamtim šta se zbiva
oko mene i u meni,
od tad moja duša sniva
ja se ćutim zaljubljenim.

Od kad ruka moja hrli
kroz valove tvojih vlati,
od kad sunce mene grli
samo za te teku sati.

Od kad dišem sva su jutra
samo za te procvjetala,
svako moje novo sutra
ljubavlju si našom zvala.

Od kad tvoje usne vrele
dodirnuše moje vlati,
moje su se ruke klele
da će samo za te znati.

Novi Travnik, juni 1977.


NEMA TUGE

Tako tiho teče rijeka
nosi davne uspomene,
vrba ko da nekog čeka,
pruža vlati svoje snene.

Vjetar tužne snove nosi,
magla krije objašnjenja,
mašta prijeti i prkosi,
al ne nudi ostvarenja.

Nema tuge, suza nema,
ničeg nema da nas budi,
iz prošlosti što se ruši
u prazninu mojih grudi.

Pucarevo, 30.1.1981.


TO JE KRAJ

Evo to je kraj,
po svemu sada znam,
po tvojim ćutnjama
i sitnim svađama.

Ja znam to je kraj
svim mojim snovima,
i ljubav sada mre
u tvojim očima.

Ja snage nemam više
i neću da te molim,
jer samo znaju kiše
koliko tebe volim.

A moje duge noći
i tihe snene zore,
sad ćute u samoći
zbog tebe i ne gore.


Pucarevo, 3o.1.1981.


POSLEDNjI SJAJ

Raskošno lijep, a mladost se svela
u tiha oka ti dva,
cvijeće u kosi, haljina bijela,
nadanja moja su sva.

Onoga trena sa mnom si pošla
u vrtlog života mog,
daj budi hrabra, strepnja je prošla,
strepnja od odlaska tvog.

I nemoj više istino moja
pjesmama dražiti dan,
nježnijim stihom nek ruka tvoja
donese najljepši san.

Vjetar će tada s prokislom tugom
želje mi odnijeti sve,
znam, ti ćeš onda otići drugom,
i njemu dozivati sne.

Sad zbogom tebi prokleta ženo,
vatra ti donijela kraj,
na mome nebu i zvijezda nijemo
poslednji gubi već sjaj.


Novi Travnik, 19.1.1972.


SVE SU LJEPŠE MOJE NOĆI

Sve su ljepše moje noći
od kad tebe sretoh mila,
jer dok ljubim tvoje oči
ne osjećam svoga bila.

Sve su ljepše naše zore
jer sa njima ti me budiš,
i dok naše usne gore
ti me grliš, ti me ljubiš.

I ja tada bivam srećan
jer se smijem dušu grijem,
znam da od sad biću vječan,
svoju radost ja ne krijem.

Sve su ljepše moje sanje
u njima si milo moje,
ko prelijepo neko zdanje
što je svjesno snage svoje.

Sve su ljepše naše sjene
na asvaltu dok se grle,
i dok naše duše snene,
u nov život sada hrle.

Pucarevo, 3o.1.1981.


Jutros se želja u meni rodi
I krv mi tjera da se pjeni
Svaka se želja na isto svodi
Da poklonim sebe jednoj ženi

Jutros ja tako ulovih sebe
Maštanjem svojim plovim dalje
Ajkuli htjedoh gurnuti tebe
U njene gladne velike ralje

Jutros mi nešto kroz kičmu prođe
Jeza mi neka prožima grudi
U strahu da treći moj ne dođe
Natjerah ljubav da se budi

Jutros mi jutro tiho I sneno
Promače nijemo ispred nosa
I vidjeh samo kako lijeno
Nestaje u magli tvoja kosa.

Novi Travnik 28.10.1971.


NE TRAŽI ME VIŠE

Nemoj da me tražiš u sumaglici
Tamo me više naći nećeš
Ne dozivaj kiše da me tebi vrate
Kako bi me mogla otjerati
Ovako je bolje
Uvukla si se u mene kada si to htjela
I isto tako si svjesno nestala
Tako je bolje
Kako bi rijekae tekle
Da ih ljubavi suzama nisu natapale
Kako bi lišće šumjelo
Da laži ne mile nenalazeći utočište
Kako bi luna svakog proljeća
Lažima svojim drskim
Nudila nove ljubavi
Za neke nove idiote?

Pucarevo, 13. marta 1985.


SUTON

Da li mi se još uvijek podsmijevaš
Iako je od preksinoć vječnost prošla
Toliko te volim da te više nikada voljeti neću
Lijepo je to umrijeti, sagorjeti u nekom
Kao ti u meni, a ja
Ja diot
Ni blizu srca tvoga bio nisam
Ostarih kraj tebe
U svega godina par
Tebi na dar

Pucarevo, 13.3.1985.


MORAO SAM OSTAVITI JESEN

Morao sam ostaviti jesen
I poći u beskrajno sutra
Imao sam snage i htijenja
Da stignem čak i tamo

Jesen me je gorko oplakala
A beskrajno sutra raširilo ruke
Da me prihvati u zagrljaj

Htio sam vrištati od radosti
Htio sam plakati od gadosti
Htio sam htjeti
Kao nekada smjeti
Ostaviti sve i vratiti se u jesen.

Novi Travnik, 14.1.1976.


PET ŽELjA

Pet želja u pukotini jave
odmaštalo je po pet svojih proljeća
Prva je želja odmaštala kišu
poredeći je sa njenim htijenjem
Druga je želja odmaštala lahor
i poredila ga sa njenim osmijehom
Treća je želja odmaštala cvijeće
i poredila ga sa njenim radostima
bile su to tvoje radosti
Četvrta želja je odmaštalanebo
poredeći ga sa njenim očima
to su bile tvoje oči
Peta je želja odmaštala rijeku
i poredila ga sa njenim odlaskom
to je bio tvoj odlazak
Svih pet želja je tako prokleto bilo u pravu.

Novi Travnik, 14.1.1976.



ODA MATURANTIMA ’73.

Večeras još samo želim,
zajedno da smo tu svi,
a sutra putima bijelim,
krenimo u zivot mi.

Ti dani sreće su prošli,
dugo bili smo skupa,
već novi đaci su došli,
nije prazna mi klupa.

Životu našem u školi,
pjevajmo svi ovu odu,
radosti naše i boli,
odnese vrijeme u hodu.

Novi Travnik juni 1973.


JEDNE NEDELJE JE OTIŠLA I NEDA

Jedne nedelje je otišla i Neda
ne može da prati jer prebrzo živim
ona hoće život od mlijeka i meda
da samo nju gledam i da joj se divim.

Rekoh, dušo moja ja živim ovako
od kad znam za sebe furam ovaj fazon
znam da tebi mene pratit nije lako
draga ja ti imam širi dijapazon.

Nego ako možeš bilo bi mi drago
da zajedno ovaj mi život živimo
i da nam života uživamo blago
pa da mu se mila zajedno divimo.

Veli da ne može, okrenu se, ode
nikad mi se više ni javila nije
proteklo je otad Drinom mnogo vode
a njen mi se smješak još u duši krije.

Čujem udala se ima djece troje
da živi na selu i lako joj nije
ovih dana čeka i unuče svoje
al' i da je sretna, vjeruj drago mi je.

Višegrad, 25. avgust 2013.


POGREŠAN VOZ

Ne samo pogrešan vagon ili kupe
ja ti uđoh greškom i u pogrešan voz
tamo ko u filmu sve drvene klupe
i ja se odvezoh u drugom pravcu skroz.

Htio sam da dragu iznenadim malo
da joj se pridružim na plaži na kratko
ali šta sad mogu, nije mi se dalo
krenuh ne znam kuda što mi nije slatko.

Ubrzo mi priđe djevojčurak lijepi
i ona je greškom u vozu ovome
baš se čudi, veli, kao da smo slijepi
pa ne znamo puta prema cilju svome.

Slagah joj, izvini ja putujem tako
pustim da me vodi moje sudbine kod
jer tako ću vjeruj, moći bar na kratko
probati ukusni bujne mašte mi plod.

Na prvoj stanici sa voza smo sišli
zbunjen ja ne pitah ni kako se zove
vrlo kratko potom mi smo se razišli
ovako po nekad dođe mi u snove.

Višegrad, 26. avgust 2013.


ROĐENDAN

Nikad znao nisam poklone da primam
izgubim se kao da sam na vjenčanju
pa lijepih sjećanja zato mnogo imam
uživao sam u darova davanju.

Još i danas pamtim dok sam dječak bio
ja sam uvijek mali za svaki rođendan
rokovnik od tate redovno dobio
dnevnik bih počeo da pišem na taj dan.

U njeg' sam pisao pjesme ili drugo
šifrovanim pismom unosio tajne
a ne bi ti bilo kraja moja tugo
da neko pročita i dođe do Rajne.

To joj je u krvi, poznaje je svako
ona bi već vidim u cijeloj školi
kao školski razglas rastrubila kako
i bez dozvole nju ovaj mangup voli.

I sad kad se sjetim sa distance ove
ili kada neki rokovnik ja vidim
ka djetinjstvu ranom moje misli plove
poklone kad primam još uvijek se stidim.

Višegrad, 27. avgust 2013.


LAMPA PETROLEJKA

Kada vidim sliku petrolejke lampe
tad krenu kroz mene neke čudne struje
željezničkih pruga posvuda su rampe
Voza se sirena iz daleka čuje.

Vidim da pred rampom tu zaprega stoji
naprijed i na kraju petrolejka gori
u svakome domu planinarskom koji
struje nema ona sa mrakom se bori.

Bila je moćna i na divljem zapadu
petrolejki raznih bilo je po svuda
kada mali grad se nadao napadu
pogase se lampe i čekaju čuda.

Eskimi na snijegu i svaki svoj iglo
osvijetlio lijepo jer lampu on ima
bure petroleja poštom im je stiglo
i srećni su tada k'o da nije zima.

Petrolejki lampi ja se uvijek divim
mada rijetko za to priliku ja imam
jer značajem svojim i plamenom živim
stalno mami mene da i o njoj pjevam.

Višegrad, 27. avgust 2013.


TUFNE PLAVE BOJE

Imala si divnu haljinu na tufne
na haljini bijeloj, tufne plave boje
iste boje oči velike ko krofne
brzo si mi ušla ti u srce moje.

Na klupi kraj rijeke a pod mjesečinom
prebrojati htjedoh sve te tufne plave
al' ti skoči ljuto, ja te smatrah finom
umalo mi tufne ne dođoše glave.

Da se pomirimo dugo mi trebalo
puno izvinjenja, puno nježnih riječi
rekoh ti: izvini, mnogo mi je stalo
tvoje plavo oko srce moje liječi.

Govorio pjesme, šalio se malo
pažljivo birao samo što sam smio
a ni šarm mi tada nije zafalio
umio sam ja to mlađan dok sam bio.

I malo po malo smješak ti se vrati
u početku skriven mada jako mali
rekoh da te nikad nikom neću dati
a onda smo tufne do zore brojali.

Višegrad, 31. avgust 2013.


KOBAC

Imao sam druga zvali smo ga Kobac
brzi suri pogled uvijek na oprezu
na cure je bio uvijek spreman lovac
čim ugleda žensko on je na potezu.

Hvalio se puno da je Don Žuan
da ni jedna nije odolila njemu
pa se šepurio kao da je puran
znali smo mi dobro da laže o svemu.

A njemu je bila to jedina mana
u svemu ostalom bio pošten i drag
al kad vidi žensko u po bijela dana
skoči kao da je u njeg ušao vrag.

„Loviću dok mogu, ženiti se neću!“
vikao je pijan dok smo se smijali
„Nema te koja će srušiti mi sreću!“
pijani k'o i on mi smo se rugali.

Ali kako lovac često biva plijenom
ona za slobodom uskrati mu nadu
dok smo mi čeznuli za ljepotom njenom
on je oženio najljepšu u gradu.

Višegrad, 1. septembar 2013.


NE PUTUJEM VIŠE

Ne putujem više imao bih kamo
godine me stisle a nemam ni para
svako putovanje sad odmaštam samo
bar za maštarije imam puno dara.

Dok sam mlađi bio ja putovah često
i obiđoh lijepo cijelu domovinu
tako jednom dođoh i u njeno mjesto
morao je kombi mijenjat osovinu.

Dok čekasmo kombi svratismo na kafu
pogleda me često od susjednog stola
to su bili znaci tad u meni lafu
a bila je brate prelijepa do bola.

Mnogo dobrih ljudi sretoh putujući
djevojaka mnogo a i lijepih žena
ali se ne hvalih po povratku kući
jer za mnoge nisam znao ni imena.

Putovati volim, biti negdje drugo
promijeniti mjesto barem na trenutak
davno smo se sreli željeznička prugo
sada samo dođem u svoj radni kutak.

Višegrad, 2. septembar 2013.


ULIČNA SVJETILJKA SPAVA

Ulična svjetiljka spava
na raskršću sna i jave
i dok je zelena trava
između tirkizne i plave.

A šumi besana gora
koja nestrpljivo čeka
da joj zacvrkuće zora
i da oživi rijeka.

Svjetiljka parove broji
što zagrljeni prolaze
pazi da ne fali koji
a mlađi joj tek dolaze.

Srećna sa posebnim žarom
čeka smješak na licima
jer je sa znanim joj parom
i beba u kolicima.

Tako godine prolaze
i mnoga odoše ljeta
dok joj parovi dolaze
biće ljubavi i svijeta.

Višegrad, 3. septembar 2013.


NI BREZU DUGO NISAM VIDIO

Ni brezu dugo nisam vidio
i njenu nježnu bijelu koru
ima ona značajan udio
što sam često opjevao zoru.

Jer jedna breza sitna malena
drhtala je nježno pod prozorom
kriva je njena krošnja zelena
da ustajem rano već s prvom zorom.

Gledajući kako grad se budi
i prvi zraci s istoka stižu
pa za svojim poslom žure ljudi
a dimnjaci nebo dimom ližu.

Kad pjesnik osjeti tu milinu
pa kad ga lahor s brijega umije
tad osjeti s gradom svu blizinu
on mora pjesmom dušu da grije.

Sa pjesmom ja sam veoma lako
postao grada sastavni dio
znao sam sve i znao me svako
a brezu dugo nisam vidio.

Višegrad, 4. septembar 2013.


SA DRUGE STRANE OGLEDALA

Poželim nekada k’o mala Alisa
da časkom uđem u sobno ogledalo
pa da vidim kako me stvarnost opisa
i da vidim šta je od mene još ostalo.

A šta ako tamo teku med i mlijeko
ako ljubav vlada pa ni straha nema
da li će se tada zapitati neko
kakve nam to život čudne bajke sprema?

Ako je to stvarno ta zemlja čudesa
zemlja zlobe, mržnje, ratova i zala
onda nema druge, tako mi nebesa
da mi smo sa druge strane ogledala.

Višegrad, 9. septembar 2013.


NEBOM MOGA GRADA

Još sijevaju nebom krivudave munje
iznad lijepog moga zavičajnog grada
još se dižu k nebu oči pune sumnje
da l' nam sutra nosi još patnje i jada?

Il' je došlo vrijeme da i nama svane
da nam naša lica sad osmijesi krase
da nam slično bude k'o u one dane
kad su sretne bile svenarodne mase.

Preuzeće ljudi sve u svoje ruke
sami svoje sreće postaće krojači
oni svoga srca poslušaće zvuke
i vidjeće da su od zlotvora jači

Gledaćemo kako ljepši dan se budi
i život će biti ljudskih ruku zdanje
pa će ljudi ići sreće punih grudi
kada nam se vrati samopouzdanje

A do tada smjerno spuštaćemo glave
vrtiti ih tužno duše pune sumnje
i sanjati samo tihe zvijezde plave
nebom moga grada još sijevaće munje.

Višegrad, 14. septembar 2013.


TIŠINOM ZANESEN

Pogasih sve što svira, bruji, govori
da osjetim toplu tišine milinu
ponekad su duši potrebni odmori
a Lorka reče: „Čuj sine moj tišinu.“

A tišinu plavu kao pred svanuće
remeti još samo zvonki pseći lavež
s mačkama se jure oko moje kuće
znam da budem sebi nemoguća davež.

Svježinom se blagom najavljuje jesen
a negdje daleko već sijevaju munje
a ja k'o dječarac tišinom zanesen
maštam kako kradem sa pijace dinje.

I sad lijepo vidim, prikradam se noću
sa još par drugara dok trgovac spava
lubenice, dinje, biram koje hoću
istim putem nazad, sakriva nas trava.

Na Beginom brdu razbijamo bostan
jedemo ga u slast veselo i žurno
musav do ušiju ja se vraćam u stan
djetnjstvo smo tako provodili burno.

Višegrad, 16. septembar 2013.


TETOVAŽA NA DUŠI

Srednjoškolskih dana ja se sjetim rado
kada ih se sjetim zadrhti mi duša
i gdje li si sada moja prva nado
s tobom mi se opet naš stari rok sluša.

Iz škole smo skupa vraćali se kući
sa rukom u ruci dok glupi pas reži
sjedamo na klupu, kesteni vrući
čarobno je veče i pomalo snježi.

Sjedili smo često kod mene u sobi
tu je bio dobri nam stari gramofon
pjevali su lijepo „Pro arte“ i Čobi
a ploče su bile i marke „Diskoton“.

Na plesne večeri subotom smo išli
dok se nisamo znali pitala si ko sam
na plesu smo samo jedno drugom prišli
dok Đokica pjeva „K'o nekad u osam“.

Moja vam je duša duboka k'o zjene
i u njoj je samo velika stalaža
da se u njoj slože lijepe uspomene
a na duši mojoj ti si tetovaža.

Višegrad, 17. septembar 2013.


JELENA BRINETA

Jelena brineta po poslednoj modi
češljala je kosu na takozvani paž
haljina joj midi leluja kad hodi
a broš na reveru posebnu daje draž.

Cipele u skladu sa torbom i ružem
a pogled s visoka na sve oko sebe
bilo da se šeta sa psom il sa mužem
ako joj se sviđaš gledala je tebe.

K'o djevojka ona drugačija biješe
mirna, tiha, skromna, sklona zaplakati
kad joj neko kaže da je poput gejše
zbog tog ona po tri dana gorko pati.

Ali jedno veče okrenula je list
prvi put je došla u salu nam za ples
i u ludiom ritmu tad igrao se tvist
ta je istjerala dugo skrivani bijes.

Poslije toga sve je podredila sebi
i momci su tada poludili za njom
ko god da se sjeti pogriješio ne bi
kako čvrsto gazi ka jasnom cilju svom.

Višegrad, 24. septembar 2013.


JESEN U MOM GRADU

Legendo grade
mladosti moje
još uvijek volim
parkove tvoje.

I drage ljude
sve znana lica
i plavo nebo
i jata ptica.

S jeseni volim
sve tvoje boje
ostavih tebi
i srce moje.

Što sam stariji
draži si meni
ali posebno
ove jeseni.

Budi mi vječno
radostan i mlad
sjeti se mene
barem po nekad.

Višegrad, 29. septembar 2013.


KOD MACE NA „BALKANU“

Maca ima balkon, „balkanom“ ga zove
prijestolnica mira, ljubavi i sreće
tu prima jarane i stare i nove
i svi koji dođu hvale njeno cvijeće.

A i brat joj Gele baš je drugar pravi
ni u duši svojoj on promjena nema
kad im neko dođe Maca kavu stavi
a kod Geleta se pivuška već sprema.

Takve prijatelje svako uvijek želi
na njenom „Balkanu“ politike nema
tu se samo priča, šali i veseli
staro dobro vrijeme vječita je tema.

Prijatelji naši što su širom svijeta
k'o paperje zlatno rasejani žive
svako od njih želi da barem prošeta
svojim rodnim gradom i da mu se dive.

U mome životu svud je magla gusta
i davno sam pao ja na suhu granu
i sad molim nebo želja mi je pusta
bar po sata biti na Macinom „Balkanu“.

Višegrad, 30. septembar 2013.


K'O SUZE U OKU

U kapi se kiše ogleda i Sunce
i njiva nam rodna i orač dok ore
i gomila đaka dok ih školsko zvonce
priziva ka sebi odmah nakon zore.

A kapi kiše su k'o suze u oku
voljene drage dok čeka svog mornara
pa se jadna boji da ga druga uze
jer mu nije dala ružu iz njedara.

I kapljice rose kao kapi kiše
čuvaju u sebi mnogo lijepih slika
i kada se vrba na vjetru zanjiše
i kada se na zemlju spusti motika.

I dok gledam kapi vrratih se u jutra
kad je momkovanje već bilo pri kraju
nije bilo bitno šta nas čeka sutra
živjeli smo sretno k'o da smo u raju.

Ali jedna suza sretno lice mije
suza drage što je radosna do bola
jer joj srce novo sad pod srcem bije
i ta sreća nova venama nam kola.

Višegrad, 5. oktobar 2013.


VOLITE SE LjUDI

Samo ljubav prava
starost usporava
za eliksir sreće
pokloni joj cvijeće.

I vidjećeš tada
kako biva mlada
a uz nju ćeš i ti
mnogo mlađi biti.

Dok se ljudi vole
jedno drugo mole
da bolove svoje
podijele na dvoje.

Kad neke dileme
il teške probleme
ne mogu da rješe
jedno drugo tješe.

Volite se ljudi
ne budite ludi
samo ljubav prava
starost usporava.

Višegrad, 8. oktobar 2013.


HOĆEŠ DA BUDEŠ GLUMICA

Hoćeš da budeš glumica
zvijezda velikog ekrana
bićeš mi mala suzica
u tišini moga stana.

I još si mi rekla kako
moj mir te strašno sputava
da samo ja mogu tako
da budem bez svoga stava.

A ne znaš malena moja
da mi se kroz misli lome
i laž i sebičnost tvoja
i svašta još slično tome.

Volim te a ne bih smio
jer ti nisi vrijedna toga
i grešku sam napravio
pustih te do srca moga.

Zato idi putem slave
i sjajnih glamura
slava će ti doći glave
i život pun suza, bura.

Višegrad, 15. oktobar 2013.


MANSARDA

Bilo je to davno na selu kod druga
oženismo mlada valjana čovjeka
a svadba k'o svadba, životu se ruga
pa im poželismo sreću dovijeka.

Tri dana se pjeva, jede, pije, slavi
svi ćemo do kraja, onaj inat tvrdi
a četvrto jutro bubnjevi u glavi
probudi me čudno soba na mansardi.

Sjedila kraj mene jedna dijeva bajna
i vlažnom je krpom hladila mi čelo
bila je prelijepa i bila je sjajna
a oči joj kao u planini vrelo.

Reče da se zove Dunja mlađa sestra
snajke nam od sinoć i da samo želi
da pomogne meni sklonit se od vjetra
koji strašno duva k'o da se veseli.

Slagah da se vjetra ja užasno bojim
da će ako ode biti mi još teže
reče da će mene čuvat tijelom svojim
i uz smješak čudni pokraj mene leže.

Višegrad, 20. oktobar 2013.


LOV

Poslednjim u sumrak letom
jastreb je krenuo u lov
on vlada ptičijim svijetom
koji se sakrio pod krov.

U strahu srca malena
drhture golubljim ritmom
mrakom dva oka svilena
lutaju za večerom tom.

Crnog mačka je domaćin
izjurio iz doma svog
on mora da nađe način
da voli srca ranjenog.

A draga koju on čeka
i o kojoj snove snije
duše nemirne k'o rijeka
a u sebi bitku bije.

Ne može biti odana
a ljubavi mami je zov
u purpurni sumrak dana
jastreb je nadletio krov.

Višegrad, 31. oktobar 2013.


DOK GLEDAM STARE ALBUME

Gledam neke davne albume i mislim
kako sa vremenom ljudski lik se mijenja
pa nas tako sudba sa životom sraslim
mijenja po volji jer nismo od kamenja.

Van Gog je veliki jureć’ savršenstvo
da pronađe bolje, crvenije boje
zapao u čudno duše mu blaženstvo
pa je odsjekao nožem uho svoje.

Mnogi ljudi daju čitava bogatstva
da im skalpel duže ljepotu sačuva
pa ne mogu lako izać’ iz tog ropstva
na kraju će vrijeme i njih da oduva

Niko ne izmijeni što sudbina skroji
zato nisam bolji ja na slici mojoj
“jer mi ova moja koža dobro stoji”
napisa Milica u pjesmi nam svojoj.

Zato i ne žalim što mi lik se mijenja
i što mi se stalno leđa povijaju
duša mi je ista k’o i moja htijenja
pa nek gorom čarnom vuci zavijaju.

Višegrad, 3. novembar 2013.


MOJ PUT

Svi putevi negdje vode
i svi nose izazove
preko vode do slobode
neka sila naprijed zove.

U svakom je i dilema
ako krenem šta ću naći
neprolazna noć mi nijema
il' ću sreću ja pronaći.

Putevi su moji mnogi
vodili me na sve strane
a život mi moj prestrogi
stavlja rampe i zabrane.

Imao sam puno volje
k'o za deset ja prosudih
tražio sam uvijek bolje
i u sebi i kod drugih

Pa i sada kad su puti
mnogi za me zatvoreni
moja mašta šansu sluti
vidici su otvoreni.

Višegrad, 7. novembar 2013.


IMA NADE ZA NAS

Kroz maglu nad gradom neki čudni zvuci
pa izgleda kao da s nebesa stižu
uz zvuke klavira smijeh i jauci
pa mi neki trnci tik uz kičmu gmižu.

Al to nije jeza što nesreću sluti
svečano je kao da hor himnu poje
ispod svega možeš violinu čuti
mješovite misli u glavi se roje.

Da li nam to nebo poručuje nešto
il mi se za gore otvaraju vrata
ili mi to mozak umiksava vješto
neko osjećanje vrijednije od zlata.

Smijeh se pojačava, jauci se gube
sa maglom što blago klizi već uz stijenu
pa Sunčevi zraci golubove ljube
probivši se tiho kroz maglu k'o pjenu.

Eto nebo takvu šalje nam poruku
da ljubav u duši će donijeti nam spas
da čovjek čovjeku svoju pruži ruku
da jedino tako ima nade za nas.

Višegrad, 8. novembar 2013.


TRI ŠEŠIRA

Po ugledu na kafanu
dobre stare Skadarlije
ne tražismo piću manu
al nam vino najmilije.

Nas tri druga „mokra brata“
odlučismo jednog dana
da dođemo u tri sata
do „Lovačkog restorana“.

Ali ne k'o drugih dana
sa kaputom bilo kojim
nego novim od kangarna
svako sa šeširom svojim.

Nas tri druga, tri šešira
na po sata crnog kilo
nema moje srce mira
kako nam je dobro bilo.

Vani kiša, grmi, sijeva
dak nam skori fajrunt prijeti
drugar Ciga nama pjeva
i pjesmu „Sjeti se sjeti“.

Višegrad, 13. novembar 2013.


OSJEĆAM SE LOŠE NA PUTU DO DNA

Nesigurno lebdim nad vulkanom bola
kada mi otkinu najljepše parče sna
šta mi vrijedi što je svaki život škola
osjećam se loše na putu do dna.

Kroz grudi mi struje olujni vjetrovi
a u glavi strašni gromovi mi biju
svuda oko mene ruše se svjetovi
samilosne kiše iz očiju liju.

Skrhan bolom što mi i dušu razjeda
k'o slijepac bauljam ali guram dalje
borim se za život sa malo izgleda
ali ja se ne dam u njihove ralje.

Na mene kidišu bjelosvjetske ale
oni koji nikad ljudi nisu bili
još im samo gladnim moje oči fale
i da se pokorim toj ogavnoj sili.

Ali nema šanse da mi kičmu slome
da se mojim bolom naslađuju sada
da se žalim na to više nemam kome
u spasenje s neba ostaje mi nada.

Višegrad, 14. novembar 2013.


KRHOTINE SNOVA

Prije par mi dana Ciganka je prišla
sa željom da gata i sudbu proriče
volio bih da je mene mimoišla
nije meni žao ono malo siće.

Ja slab sam na djecu i njihovu sreću
a ona ih troje vukla je sa sobom
rekoh da ne želim i da ja to neću
da nisam postao sujevjerja robom.

Možda nisi, veli, al ja ću ti rečem
ne trebaju karte vidim ti u oku
ako ne pogodim, vene ću da sječem
ti imaš ranu na duši duboku.

Ali tu si ranu sam sebi stvorio
i svakim je danom održavaš svježom
mjesto da si lijepo nju zaboravio
ovako stvar praviš sve težom i težom.

Zahvali se smješkom na za djecu daru
ostavi me dugo da mislim o tome
kako može vidjet u očinjem žaru
krhotine snova što u men' se lome?

Višegrad, 19. avgust 2013.


PRAVA LjUBAV

Ja davno napisah da je ljubav prava
kada voliš onog koji voli tebe
kad iz obe duše buja ista lava
i kada bi za nju darivao sebe.

I sad tako mislim i rado se sjetim
poneke od mojih baš takvih ljubavi
kada od miline htjedoh da poletim
što ne može nikad da se zaboravi.

Jedan stari pjesnik davno lijepo reče:
„Sina moje mame nešto divno boli.“
najljepše se toga sjetiti u veče
tad je najstvarnij to kako te voli.

Onda pustim mašti neka je po volji
pa se raspoložen ujutro ja budim
i život mi bude nešto malo bolji
šanse su mi veće da ja ne poludim.

Da volio nisam, niti voljen bio
čega bih se sada ja rado sjećao
o čemu bih ove divne snove snio
i kroz pjesme svoje u život vraćao?

Višegrad, 29. avgust 2013.


VOLIO BIH BITI VJETAR

Kad bi moglo što ne može
nekad biti nešto drugo
riješiti se svoje kože
biti sjena magle dugo.

Ja bih rado vjetar bio
slijedio ti noge bose
pa u snove ti se skrio
i mrsio tvoje kose.

Il bih lahor bio nježni
što mirise polja širi
ili hladni vjetar snježni
u kojem su svi nemiri.

A proljetni povjetarac
privuče se parku bliže
vragolasti ko školarac
pa haljine dama diže.

Na jastuku pored glave
bio bih ti milo moje
pa te nježne lokne plave
udisao jer su tvoje.

Višegrad, 31. avgust 2013.


LATICE SU SUZE RUŽE

Latice su suze ruže
kad s jeseni vene
i te suze nebo stuže
u očima žene.

Da l' te voli il' ne voli
lati će ti reći
da li da te duša boli
il' se nadaj sreći.

Ružine su lati meke
kao drage ruke
kao tihi žubor rijeke
nose tajne zvuk.

Neki šapat, smješak sneni
ko zalazak Sunca
za tim znakom hrabro kreni
srce ludo kuca.

A kada ti dani prođu
kao lijepi snovi
pa ti na um lati dođu
ti sreću prizovi.

Višegrad, 9. septembar 2013.


LjUBAV STAROSTI PRKOSI

Uhvatuću vjetar što kroz šljivik juri
i raznosi maglu na sve strane svijeta
ukrotiću rijeku da više ne žuri
zaustaviću noć dok se Mjesec šeta.

Sve ću da uradim što mi je u moći
pa da ovo vrijeme prilagodim tebi
kako bi ti mogla opet meni doći
a onda ću tebe da darujem sebi.

Šetaćemo opet stazom prema brani
na kamenoj klupi odmarati duše
gledajući oblak, što nam maštu hrani
i nećemo dati da nam snove sruše.

Htio bih ti još i mnogo toga reći
koliko te volim, da si meni draga
za ruku ću dušo da te vodim k sreći
samo za nas jesen biće jako blaga.

Naslonit ćeš glavu ti na moje grudi
dok ti kosu vjetar blago s čela nosi
gledaćemo opet ljubav dok se budi
i dok kroz nas dvoje starosti prkosi.

Višegrad, 12. septembar 2013.


NESTVARNA

Kao da je magla žena
silueta samo njena
kao da priznanje čini
srebrenastoj mjesečini.

Luna s neba još gorjeće
vrijeme tiho već prolijeće
pijetlovi u lošem horu
najaviće skoro zoru.

A do tada djeva bajna
maglovita i nestvarna
sjediće na svojoj klupi
dok sve snove ne sakupi.

A te oči svevideće
toplim sjajem još gorjeće
kao kada zora sviće
i voljene uvijek biće.

Pjesniku su nadu dale
dok su svu noć zvijezde male
nevidljivu pređu prele
ja te volim moj anđele.

Višegrad, 15. septembar 2013.


KAD ZAPARAŠ NOKTOM

Kada me upoznaš ti ćeš znati mila
da sam ja u stvari nedosanjani san
i vidjećeš da si u mom oku vila
najljepši mi poklon za svaki novi dan.

Kad zaparaš noktom ti po mojoj duši
zamirisat će ti tad jorgovan plavi
ti ćeš zbacit okov što te samo guši
i trčaćeš bosa po još rosnoj travi.

A okovi tvoji gruba stvarnost to su
nedostatak volje da ih prevaziđeš
na tvoj zahtjev sada nebo zvijezde prosu
sa svog pustog brijega ti treba da siđeš.

Tada će za tebe prelijepa sonata
dočarati sjajna Jelisejska polja
pa ćeš sred Pariza iz ženskog inata
glumiti princezu koliko te volja.

Uvijek kad se vratiš u moju blizinu
rime moje će ti biti duši lijek
jer one ti nose mog srca toplinu
mada pusti sanjar ja sam ipak čovjek.

Višegrad, 19. septembar 2013.


MALENA

Kad vjetri ušute poneki mi lahor
šapne tvoje ime, Malena
još uvijek kroz misli zaleprša nježno
tvoja marama svilena.

Taj lahor donese kroz sjećanja radost
vrati me u naše dane
kada si uz smješak divila se svemu
mirisu ruže neubrane.

Toliko je toga ostalo u meni
kao tvoja uspomena
kada dušom klonem tvoj mi smješak dođe
kao trajna opmena.

Uvijek si bila ti na mojoj strani
a ja mangup, lola
pa i kad si ljuta ti si znala biti
pravedna do bola.

Ti si danas sretna, porodica brojna
ponekad se sjetiš mene
a ja u samoći još maštam o nama
lahor mi zacakli zjene.

Višegrad, 20. oktobar 2013.


SAD NEMA NI SJENE

Daj opet proteci mojim krvotokom
prodrmaj mi srce ti dodirom svojim
i probudi orkan tim prelijepim okom
evo na ivici hridina ja stojim.

Kažu da sam boem, možda nekad bio
pjevao uz vjetar sa zvijezdama u horu
sa Kazom i društvom u čergi sam pio
i glasniji bio od valova na moru.

Kao vuk samotnjak lajao na zvijezde
u život i ljude gorko razočaran
mrzio ljigavce što se kradom gnijezde
i muze Talije ljepotom očaran.

Ja govorih inim Jesenjina rime
kažu da sam bio i u tome dobar
kad kroz mene prođu tople moje plime
a kada ih nema hladan sam k'o grobar

Ja imao sam dušu a i ona mene
svađe su nam p'jane tekle svojim tokom
od takvoga mene sad nema ni sjene
daj opet proteci mojim krvotokom.

Višegrad, 1. novembar 2013.


LJUBAV ĆE DA DOĐE

Uplela si mi se među trepavice
i svu noć ih plela
pa otvorih oči jedva svađalice
pamet te srela.

Ne umiješ više ni da budeš nježna
drži te nervoza
ponekad si hladna kao ponoć snježna
hvata te viroza.

Smanji emocije, opusti se malo
sve će to da prođe
ako stvarno želiš, ako ti je stalo
ljubav će da dođe.

A kada se vrati u te ljubav bajna
ti voljećeš mene
pa i starost će nam ova biti sjajna
raj za uspomene.

Pa ćemo k'o nekad i u prkos svijetu
gradom prošetati
zagrljeni mila radujuć se ljetu
sjenke upletati.

Višegrad, 9. novembar 2013.


KAD SE DVOJE VOLE

Kad s jeseni kasne i klupe opuste
prvi sumrak malo ranije nam dođe
čovjek često gleda u oblake guste
neka tiha tuga u srca nam uđe.

Ali jesen može i lijepa da bude
kad se dvoje vole u dubini srca
pa kada se malo zajedno potrude
i svakome srce u džez ritmu kuca.

Ne plaši ih fijuk vjetra studenoga
niti tutanj groma što ga munje nose
ona se priljubi uz dragoga svoga
pusti da joj vjetar i pomrsi kose.

Zavjetrina dobra stablo je topole
dok nebo nad njima gromovima puca
nemoćno je ono kad se dvoje vole
na njegovim grud'ma njeno srce kuca.

On je čvrsto drži ko stamena stijena
ne da da mu išta sad preplaši lane
moćnijim ga pravi ta blizina njena
jednoga će jutra proljeće da svane.

Višegrad, 11. novembar 2013.


Sadržaj:

1. Teci vodo,
2. Zaborav,
3. Rekvijem našoj topoli,
4. Odlaziš,
5. Sanja,
6. Samo jedan tren,
7. Možda je bilo,
8. Žvakača ljubav,
9. Ko će ti sutra te suze da ćuva,
10. Moja ljubav,
11. Poželjeh da ti napišem pismo,
12. Vesna,
13. A ja te volim,
14. Jutros,
15. Dosta mi je,
16. Napustit ću noćas,
17. Šta je to što tone u meni,
18. Nešto kao rijeka,
19. Sjećaš li se,
20. Dići ću pogled,
21. Htio sam sinoć
22 Volim,
23. I ne pitaj,
24. Tanja,
25. Carice moja,
26. Volim sve što narcis nudi,
27. Moja Vanja dušo snena,
28. Rijeka,
29. Petrovaradin,
30. Džeri Li,
31. Nikada više ljubav,
32. I plaće breza,
33. Tebi,
34. Čekanje,
35. To nije dosta,
36. Dilema,
37. Koliko,
38. Ljubav je kuja,
39. Mojom nikad nećeš biti,
40. Dok plamen drhti,
41. Kako je lijepo,
42. Napiši mi pjesmu druže,
43. Oprosti malena moja
44. Zašto me fortuna mrzi,
45. Brezova drva,
46. Čuješ li,
47. U stanju sam,
48. Nek ruleta noćas krene,
49. Kišni petak,
50. Tužan sam,
51. Baš me briga,
52. Eh, da mi je,
53. Od kad pamtim,
54. Nema tuge,
55. To je kraj,
56. Poslednji sjaj,
57. Sve su ljepše moje noći.
58. ... Jutros se želja u meni rodi
59. Ne traži me više
60. Suton
61. Morao sam ostaviti jesen
62. Pet želja
63. Oda maturantima ’73.
64. Jedne nedelje je otišla i Neda
65. Pogrešan voz
66. Rođendan
67. Lampa petrolejka
68. Tufne plave boje
69. Kobac
70. Ne putujem više
71. Ulična svjetiljka spava
72. Ni brezu dugo nisam vidio
73. Sa druge strane ogledala
74. Nebom moga grada
75. Tišinom zanesen
76. Tetovaža na duši
77. Jelena brineta
78. Jesen u mom gradu
79. Kod mace na „Balkanu“
80. K'o suze u oku
81. Volite se ljudi
82. Hoćeš da budeš glumica
83. Mansarda
84. Lov
85. Dok gledam stare albume
86. Moj put
87. Ima nade za nas
88. Tri šešir
89. Osjećam se loše na putu do dna
90. Krhotine snova
91. Prava ljubav
92. Volio bih biti vjetar
93. Latice su suze ruže
94. Ljubav starosti prkosi
95. Nestvarna
96. Kad zaparaš noktom
97. Malena
98. Sad nema ni sjene
99. Ljubav će da dođe

100. Kad se dvoje vole